Bašić, Nikola, hrvatski arhitekt (Murter, 28. VIII. 1946). Diplomirao je na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu 1972., na kojem je, pošto je radio u Zavodu za studije i projektiranje DOM Sarajevo, od 1976. bio asistent. Od 1981. radi u Zadru u projektnom uredu Donat, od 1985. kao voditelj arhitektonskoga tima poduzeća SAS, a od 1991. vlastita projektantskog ureda Marinaprojekt. Bio je izvanredni profesor na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu u Splitu od 2005. do umirovljenja 2015.
Prve vrhunce pokazuje u nautičkoj arhitekturi, marinama u Murteru (1985), Betini (1991) i nautičko-turističkom centru Zlatna luka u Sukošanu kraj Zadra (1991., nagrada »Piranesi« 1992). Nadahnut tradicionalnom dalmatinskom arhitekturom, 1980-ih razvija prostorne inovacije i u stambenoj arhitekturi (»Bašićev stan«), prepoznatljive po alternativnom prostoru – lođi u funkciji predprostora, što posebno razrađuje u stambeno-poslovnom kompleksu TIZ u Zadru (2005., Obala kneza Branimira), koji se sastoji od tri zgrade s krovnim vrtovima, bazenima i sjenicama. U nizu drugih zadarskih projekata, uz trgovački centar (2000., Velika nagrada Zagrebačkog salona, dograđen 2008., danas City Galleria Zadar), koji među prvima, umjesto uobičajenih izoliranih zdanja supermarketa, zamišlja kao natkriveni javni gradski prostor, urbanističko-arhitektonsko rješenje sportsko-rekreacijskoga kompleksa s dvoranom i zatvorenim plivalištem na Višnjiku (2006) i trajektne luke Gaženica (2015), osobito se istaknuo projektom uređenja pješačke površine zapadne obale poluotoka (Istarska obala), jedinstvenim javnim prostorom s dvije inventivne urbane instalacije (predstavljene 2008. na Venecijanskom bijenalu), Morskim orguljama (2005., Europska nagrada za javni prostor 2006), dijelom obale pretvorenim u svirale koje djeluju s pomoću potisnute energije morskih valova, i dinamičko-svjetlosnom instalacijom Pozdrav Suncu (2008).
Osobito zainteresiran za nematerijalne sastavnice prostora, poput svjetlosti, zvuka i mirisa, težio je mediteranskim biljem stvoriti asocijativne i simboličke poruke te »oprostoriti« Pozornicu za Papu Ivana Pavla II. na zadarskome Forumu (2003). Posebnu pozornost postiže Poljem križeva (2010., nagrade »Vladimir Nazor« i »Bernardo Bernardi«, Velika nagrada Zagrebačkog salona 2012), spomen-obilježjem vatrogascima stradalima na Kornatu, suzdržane ekspresivnosti, koje je uz pomoć lokalne zajednice (oko 2500 dobrovoljaca), sazdao u obliku križno složenih suhozida, autohtonoga znaka ambijenta i duhovnosti.
Baveći se crkvenom arhitekturom u okvirima kontinuiteta kulture, sakralne arhitektonske baštine i lokalnih vrijednosti, podigao je crkvu skulpturalna oblika Gospe od Karmela na Okitu kraj Vodica (1998), temeljenu na hrvatskom srednjovjekovnom sakralnom naslijeđu, a u Šibeniku crkvu sv. Josipa u Ražinama (1999) te crkvu i samostan sv. Ante na Šubićevcu (2006). U šibenskom se kraju istaknuo i šetnicom kroz Kanal sv. Ante (2015., nagrada ARTUR) i hotelom D-Resort na poluotoku Mandalina, zgradom organičkog oblika s promenadom preko krova. U Zagrebu je sudjelovao u podizanju jarunske crkve sv. Mati Slobode (2000).
Zapaženi su mu i nerealizirani projekti Vrata Zadra i Šibenska okomica, alternativni sustav urbanoga prometa koji uključuju urbane eskalatore.
Godišnjom nagradom »Vladimir Nazor« nagrađen je također 1991. i 1994., nagradom »Bernardo Bernardi« i 2004., a nagradom Zagrebačkoga salona (u sklopu kojega mu je 2003. priređena samostalna izložba) i 1997. Dobio je i nagradu »Drago Galić« (1991). Dodijeljeno mu je francusko odličje Viteza Reda umjetnosti i književnosti 2014. Redoviti je član HAZU-a od 2016.