Dovženko [dovže'nkọ], Oleksandr (ruski Aleksandr), ukrajinski filmski redatelj, scenarist, pisac i teoretičar filma (Sosnycja, danas Černigivska oblast, 10. IX. 1894 – Moskva, 25. XI. 1956). Završivši Pedagoški institut u Gluhivu bio učitelj. Sudjelovao u revolucionarnim događajima, nakon Listopadske revolucije 1917. bio komesar za prosvjetu, nekoliko godina u diplomatskoj službi u Varšavi i u Berlinu; na berlinskoj Akademskoj visokoj školi likovnih umjetnosti studirao slikarstvo, od 1923. pisao priče i radio kao ilustrator u novinama (Visti), a od 1926. posvetio se filmu. Nakon tri kraća filma, velik je uspjeh postigao cjelovečernjim filmom Zvenygora (1928), u kojem legende povezuje sa suvremenim događajima, a koji strukturom podsjeća na Netrpeljivost (Intolerance, 1916) D. W. Griffitha. Teme I. svjetskog rata, revolucije i aktualnih društvenih promjena zaokupljale su ga u dva njegova sljedeća remek-djela – Arsenal (1929) i Zemlja (1930). Uz S. M. Ejzenštejna, D. Vertova i V. I. Pudovkina, Dovženko je najistaknutiji stvaratelj iz tzv. zlatnog razdoblja sovjetskog filma; od spomenutih redatelja razlikuje se lirskošću autorskoga pristupa i zanimanjem za folklor (posebice ukrajinski), čime je znatno utjecao na potonje ukrajinske redatelje. Slična svojstva obilježuju i njegove zvučne filmove, među kojima se najviše ističu Ivan (1932), Aerograd (1935) i Ščors (1939). Za II. svjetskog rata režirao ratne dokumentarne filmove za koje je pisao i scenarije (Ukrajina u plamenu – Ukraïna v ogni, 1943., Priča plamenih godina – Povist’ polum’janyh lit, 1945). Scenariji: Život u cvatu (Žyttja v cvitu, 1949), Poema o moru (Poema pro more, 1956), Začarana Desna (Začarovana Desna, 1956). Nakon Dovženkove smrti, a prema njegovim nerealiziranim scenarijima, njegova supruga Julija Solnceva realizirala je tri filma. Dovženkove pripovijetke karakteriziraju lirsko nadahnuće, pjesnički simbolizam, živa radnja te iznošenje društvenih i političkih ideja (npr. Na bodljikavoj žici – Na koljučomu droti, Majka – Maty, Otpadnik – Vidstupnyk, Noć uoči bitke – Nič pered bojem, objavljene 1941–45). Napisao drame Mlada krv (Moloda krov), Mjera života (Mira žyttja), Potomci Zaporožaca (Potomky zaporožciv) i nedovršeni roman Zlatna vrata (Zoloti vorota). Njegove teorijske tekstove o filmu obilježavaju likovna ljepota, preciznost izlaganja i pedagoški ton.