Popović, Koča, srpski političar i general (Beograd, 14. III. 1908 – Beograd, 20. X. 1992). Diplomirao je filozofiju na pariškoj Sorbonnei 1932., te se bavio publicistikom i književnošću. Bio je jedan od trinaestorice beogradskih nadrealista. Pisao je pjesme i članke, a s M. Ristićem objavio knjigu Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (1931). Poslije je prišao pokretu socijalističke književnosti i surađivao u Književnim sveskama. Od 1933. bio je član KP Jugoslavije, a 1937–39. kao dobrovoljac sudjelovao je u građanskom ratu u Španjolskoj, u kojem je stekao čin poručnika Španjolske republikanske armije. U srpnju 1941. sudjelovao je u podizanju antifašističkog ustanka u Srbiji. Bio je zapovjednik (1941–44) vojnih jedinica Narodnooslobodilačke vojske (NOV) Jugoslavije (I. brigade, I. divizije, I. korpusa), 1944. postavljen je za zapovjednika Glavnoga štaba NOV Srbije, a potom 2. armije. Bio je član AVNOJ-a od 1942. te član njegova Predsjedništva od 1943. Nakon II. svjetskog rata obnašao je dužnost načelnika Generalštaba JNA (1945–53), a nakon toga je do 1966. bio ministar vanjskih poslova, te 1966–67. potpredsjednik SFRJ.
