Tadić, Jorjo, hrvatski povjesničar (Stari Grad, 6. VI. 1899 – Beograd, 4. X. 1969). Od 1917. studirao je povijest i filozofiju u Zagrebu, Berlinu, Leipzigu, Pragu te Beogradu, gdje je 1922. diplomirao, a 1931. doktorirao povijest. Od 1923. do 1936. radio je na pomorskoj i trgovačkoj akademiji u Kotoru te u Dubrovniku. God. 1929–31. izdavao je i uređivao mjesečnu reviju Dubrovnik. God. 1935. bio je izabran za docenta povijesti novoga vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na tom je položaju ostao do 1938., kada je prešao u Beograd kao viši savjetnik u Ministarstvo prosvjete, a potom na tamošnji Filozofski fakultet (od 1951. redoviti profesor opće povijesti novoga vijeka). Dopisni član JAZU od 1949., od 1959. redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti te 1961–69. ravnatelj njezina Istorijskog instituta. Proučavao je povijest Dubrovnika, dubrovačkoga zaleđa, Bosne i Srbije: Španija i Dubrovnik u XVI. veku (1932), Miho Pracatović-Pracat: prilog istoriji dubrovačkog pomorstva (1933), Pisma i uputstva dubrovačke republike (1935), Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća (1937), Promet putnika u starom Dubrovniku (1939), Dubrovački portreti (1948). Izdavao je arhivsku građu iz dubrovačkog arhiva: Dubrovačka arhivska građa o Beogradu (I–II, 1950), Građa o slikarskoj školi u Dubrovniku XIII.–XVI. v. (I–II, 1952).
