Tresić Pavičić, Ante, hrvatski književnik i političar (Vrbanj na Hvaru, 10. VII. 1867 – Split, 27. X. 1949). Filozofiju, povijest i zemljopis studirao na Sveučilištu u Beču, gdje je 1892. doktorirao disertacijom Kritičko razmatranje Leibnizova determinizma. Bavio se književnošću, publicistikom i politikom. Politička orijentacija bilježi luk od pravaštva do južnoslavjanstva: 1906. izabran je za zastupnika u bečkom Carevinskom vijeću, nakon izbijanja rata 1914. bio je interniran zbog protuaustrijske orijentacije; 1919–27. bio je u jugoslavenskoj diplomaciji u Madridu i Washingtonu; nakon umirovljenja živio je u Splitu. Rane književne radove potpisivao je pseudonimom Mosorski guslar. Pod utjecajem Carduccijeva neoklasicizma nastojao je uvesti staroklasičnu metriku te bio protiv afirmacije modernista. Pisao je pjesme (Glasovi s mora jadranskoga, 1891; Nove pjesme, 1894; Djuli i sumbuli, 1900; Sa kninske tvrđave, 1902; Valovi misli i čuvstava, 1903; Sutonski soneti, 1904., i dr.), drame s motivima iz nacionalne i klasične povijesti (Ljutovid Posavski, 1894; Simeon Veliki, 1897; Katarina Zrinska, 1899; Finis Reipublicae, 1902; Ciceronovo progonstvo, 1909; Život kralja Hiruda, 1910; Katon Utički, 1911., i dr.), romane i pripovijesti (Sudbina izdajice, 1892; Izgubljeni ljudi, 1893; Pobjeda krieposti, 1898; Moć ljepote, 1902) te putopise (Po Lici i Krbavi, 1895; Po Bosni i Hercegovini, 1896; Po moru, 1897; Poleti okolo Biokova, 1902; Po Ravnim kotarima, 1906; Preko Atlantika do Pacifika, 1907), rasprave i ep Gvozdansko (tiskan posmrtno, 2000), u kojem je obuhvatio cijelu hrvatsku povijest do XVI. st. Pjesnički vrhunac dosegnuo je sjetnim impresionističkim ugođajima kojima nadmašuje potonju prigodničarsku, politički i filozofski intoniranu, uglavnom utilitarnu poeziju. Danas je najcjenjeniji kao putopisac. Zapažanja s putovanja od Hrvatske do sjevernoameričkoga kontinenta temelji na tradiciji starijega hrvatskog pjesništva (P. Zoranić i P. Hektorović), ali i svjetskih klasika (Horacije, Vergilije, Dante). Djelujući uglavnom u razdoblju moderne, najvrjednija ostvarenja postignuo je u zatvorenim i vezanim lirskim formama, prethodeći V. Nazoru, A. G. Matošu i V. Vidriću, no u većini bogata opusa ostao je uglavnom konzervativni neoklasicist, najizrazitiji zagovornik historicizma u hrvatskoj književnosti, s izrazitim nastojanjem za pokazivanjem erudicije i političkih uvjerenja.