Caserta [kasε'rta], grad i upravno središte istoimene pokrajine u Kampaniji, južna Italija; 73 037 st. (2021). Leži na dodiru plodne kampanijske nizine uz rijeku Volturno i zapadnih obronaka Apenina, oko 30 km sjeveroistočno od Napulja. Razvio se oko raskošnoga barokno-klasicističkog dvorca (nazvan napuljskim Versaillesom, od kojeg je i veći) iz druge polovice XVIII. st. (sagrađen po nacrtima Luigija Vanvitellija). Dvorski je kompleks s muzejom, kazalištem, pinakotekom i golemim parkom (120 ha) na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine (od 1997; zajedno s Vanvitellijevim akveduktom (dug 529 m, visok 56 m) i kompleksom stare tvornice svile San Leucio). Mnogobrojne palače i crkve. Kulturno je središte sa sveučilištem (osnovano 1990), knjižnicama, muzejima. Prehrambena i staklarska industrija.
Na mjestu samnićanskoga naselja iz V. st. pr. Kr., koje su Rimljani razorili početkom III. st. pr. Kr., Langobardi su sredinom IX. st. podigli utvrđeni grad (Caserta Vecchia) koji je pripadao njihovim državama u južnoj Italiji (Grofovija Capua, Kneževina Benevento) do 1057., kada su ga zauzeli Normani. Grad s okolicom bio je feud (Grofovija Caserta) u sastavu Sicilskoga (odn. Napuljskoga) Kraljevstva, najdulje u posjedu obitelji Della Ratta, Acquaviva i Caetani, od 1062. do 1751. kada su ga kupili Burbonci, koji su 7 km jugozapadno od staroga naselja podigli dvorac (1752–80) oko kojeg se razvio današnji grad (Caserta Nuova). U dvorcu je od listopada 1943. do ljeta 1945. bio smješten glavni stožer savezničkih snaga u Italiji te je ondje u kolovozu 1944. vođu jugoslavenskih partizana Josipa Broza - Tita primio britanski premijer Winston Churchill, a 29. IV. 1945. potpisan je akt kapitulacije njemačke vojske u Italiji.
