Celjski, Herman II., velikaš, hrvatsko-dalmatinski i slavonski ban (?, oko 1365 – Bratislava, 13. X. 1435). Nakon smrti oca Hermana I. 1385. naslijedio je naslov grofa Celjskoga. Državnim glavarom Kranjske imenovan 1390., a nakon Nikopoljske bitke 1396. spasio je kralja Sigismunda Luksemburgovca, pa je od njega dobio Varaždin, Vinicu i Vrbovec (poslije Veliki Tabor), a kao comesu Zagorja, kralj mu je 1399. darovao i cijelu Zagorsku županiju s gradovima. Oslobodio je 1401. kralja iz zatočeništva u Siklósu, kamo ga je predalo ugarsko plemstvo, zaručio ga 1405. sa svojom kćerju Barbarom i od njega u zalog dobio Čakovec i Međimurje, koji su uskoro prešli u Hermanov posjed. Sigismund ga je potom 1406. imenovao banom Dalmacije, Hrvatske i cijele Slavonije (do 1408) i upraviteljem Zagrebačke biskupije za svjetovne poslove, a bansku službu obnašao i 1423–35., pa otada Celjski polažu pravo na nasljednu bansku čast. Od 1430. bio i gubernator Slavonije. Kada se 1425. njegov sin Fridrik II. oženio Veronikom Desinić, dao ga je zatvoriti, a Veroniki suditi kao vještici i pogubiti je. Sklopio 1427. s Tvrtkom II. Kotromanićem ugovor o uzajamnom nasljeđivanju ako ostanu bez muških potomaka. Temeljem nasljedne pogodbe, 1420. postao je i grof od Ortenburga i Sternberga, a 1435. car Sigismund dodijelio mu je naslov kneza Svetoga Rimskog Carstva. Podignuo pavlinski samostan u Lepoglavi (oko 1400) i kartuzijanski samostan u Pleterju (1406), u kojem je prvotno pokopan, a potom prenesen u Celje.
