struka(e):

cionizam, židovski nacionalni pokret kojemu je zadaća bila stvaranje židovske države u Palestini, pradomovini Židova (hebr. Erec Jisrael). Nazvan po brdu Cionu (Sion) u Jeruzalemu (danas Har Cion), nekadašnjoj lokaciji jebusejskoga grada koji je zaposjeo kralj David; u metonimijskom smislu, Cion označava cijelo kraljevstvo Izraelovo. Korijeni su cionizma u višestoljetnoj povezanosti Židova i judaizma u dijaspori s povijesnom Palestinom i Jeruzalemom. U XVI. i XVII. st. pojavili su se mnogobrojni tzv. Mesije, koji su nastojali nagovoriti Židove da se vrate u Palestinu. Nasuprot tomu, pokret haskala (židovsko prosvjetiteljstvo) s kraja XVIII. st. poticao je Židove da se integriraju u zapadnu kulturu i društvo. Istočnoeuropski Židovi teško su se integrirali u rusko društvo carističkoga razdoblja; potaknuti pogromima, promicali su ideju naseljavanja Palestine, bavljenja poljoprivredom i obrtima. Do preokreta je došlo zahvaljujući ponajprije austrougarskom publicistu T. Herzlu, koji je integraciju držao poželjnom, ali zbog antisemitizma nemogućom. Promicao je ideju da se Židovi zbog pritisaka izvana moraju izgraditi kao nacija, a da će normalnu egzistenciju ostvariti samo naseljavanjem na kompaktnom teritoriju: zato cionizam ima i ulogu svojevrsnoga narodnoga preporoda. Naziv cionizam u današnjem smislu upotrebljava se od 1885. u bečkome časopisu Selbstemanzipation. Objavivši 1896. knjigu Židovska država, Herzl je 1897. sazvao prvi cionistički kongres u Baselu, na kojem je donesen program pokreta: cionizam nastoji u Palestini stvoriti »dom za Židove«. Središte pokreta bilo je u Beču, gdje je Herzl objavljivao tjednik Die Welt. Prije 1914. samo je manji dio Židova pristao uz cionizam, no širila se propaganda novinama i knjigama, koja je dala poticaj »židovskoj renesansi« – moderni hebrejski jezik razvio se uglavnom u to doba. Unutar pokreta pojavile su se dvije struje: tzv. praktični cionisti, uglavnom iz Rusije, koji su tražili da se odmah počne s naseljavanjem, te tzv. politički cionisti, koji su držali da naseljavanje treba pripremiti. Kada je Osmansko Carstvo odbilo cionističke zahtjeve, oni se okreću Velikoj Britaniji. Ona im je 1903. ponudila zemljište u Ugandi, što su odbili. No 1908. osnovan je u Jaffi Palestinski odbor za naseljavanje, 1909. osnovan je Tel Aviv. Do 1914. u Palestinu se naselilo oko 90 000 Židova.

Balfourovom deklaracijom (1917) britanska je vlada obećala potporu u stvaranju židovskoga nacionalnog doma u Palestini. Deklaracija je bila uključena u mandat nad Palestinom koji je Liga naroda povjerila Velikoj Britaniji (1922). Sljedećih god. cionisti su izgradili nova židovska gradska i seoska naselja, ali je do 1933. židovsko useljavanje bilo razmjerno sporo (238 000 i 20% stanovništva). Domaći Arapi protivili su se naseljavanju Židova i otkupu zemlje, pa je 1929. i 1936–39. došlo do žestokih nemira s mnogobrojnim žrtvama. Britanci su neuspješno nastojali pomiriti arapske i cionističke zahtjeve: npr. ograničavali su Židovima naseljavanje čak i u doba kada im je to zbog progona u Europi bila jedina nada za spas.

Holokaust je potaknuo Židove da nakon 1945. krenu u Palestinu, a vlade su, pogotovo SAD-a, podržale cionizam. Kako su arapsko-židovske napetosti rasle, Velika Britanija predala je 1946. slučaj na rješavanje UN-u, koji je 1947. predložio podjelu zemlje na zasebnu židovsku i arapsku državu i međunarodni nadzor nad Jeruzalemom. Nakon isteka britanskog mandata, 14. V. 1948. proglašena je Država Izrael, a to je dovelo do I. arapsko-izraelskog rata. Izrael je tada pobijedio i prisvojio više zemlje nego što je bilo predviđeno rezolucijom UN-a, a oko 800 000 palestinskih Arapa izbjeglo je s tog prostora (poslije nazvani Palestincima). Tako je Izrael ostao u neprijateljskom okružju, a dio palestinskih organizacija poduzimao je terorističke akcije unutar i izvan Izraela.

Cionističke organizacije u velikom broju zemalja nakon 1948. sudjelovale su u prikupljanju financijske pomoći za Izrael te su poticale Židove diljem svijeta da se nasele u Izraelu. Većina Židova u svijetu s velikim je simpatijama gledala na Izrael: nasuprot tomu, pogotovo mnogi u zapadnom svijetu, odbijali su stav nekih izraelskih ortodoksa da se pravi židovski život može živjeti samo u Izraelu.

Cionizam u Hrvatskoj

Pod utjecajem bečkih cionista židovski studenti iz Hrvatske na Bečkom sveučilištu osnovali su 1902. u Beču cionističko društvo »Bar Giora«. Oni su sljedećih godina potaknuli osnutak, ponajprije u Zagrebu i Osijeku, niza cionističkih, uglavnom studentskih društava. God. 1904. održana je u Osijeku prva Cionistička konferencija studenata i visokoškolaca južnoslavenskih zemalja, a 1906. Aleksandar Licht (1884–1948), uz pomoć brata Hermanna, pokrenuo je Židovsku smotru, jedini židovski list u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, koji se do 1914. naizmjence objavljivao u Zagrebu i Osijeku.

Nakon neaktivnosti za svjetskoga rata, 1917. pokreće se u Zagrebu list Židov, od 1918. do 1941. središnji cionistički list jugoslavenskoga židovstva. U Zagrebu je 1919. utemeljen Savez cijonista kraljevine SHS (poslije Kraljevine Jugoslavije). Zagreb je postao središte jugoslavenskoga cionizma, osnovano je niz društvenih cionističkih organizacija, razvijale su se raznovrsne djelatnosti. Svaka djelatnost prekinuta je 1941., a od 1948. približno polovica hrvatskih (i jugoslavenskih) Židova iselila se u Izrael. U poslijeratnom razdoblju cionizam se u židovskoj zajednici njeguje upoznavanjem Izraela i židovske kulture i predaje.

Citiranje:

cionizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/cionizam>.