Clapton [klæ'ptən], Eric, britanski rock-glazbenik (Ripley, Surrey, 30. III. 1945). Jedan od najutjecajnijih gitarista u povijesti pop i rock-glazbe. Član mnogih uspješnih blues i rock-sastava, od početka 1970-ih samostalan kantautor.
Odrastao u glazbenom okruženju, u tinejdžerskim se godinama počeo zanimati za rock and roll i američki blues. Gitaru je aktivno počeo svirati 1962. pod utjecajem Muddyja Watersa, Freddieja Kinga, B. B. Kinga i Buddyja Guya. Početkom 1963. priključuje se svojem prvom sastavu The Roosters, a od listopada iste godine kao član utjecajne rhythm and blues skupine The Yardbirds svojom je virtuoznom gitarističkom tehnikom privukao pozornost šire publike. Ugled na londonskoj blues-sceni potvrdio je 1965. sudjelovanjem u radu skupine Bluesbreakers »oca britanskoga bluesa« Johna Mayalla. Claptonova agresivna, ali sofisticirana sinteza bluesa i psihodeličnoga rocka s izraženim improvizacijskim elementima osobito je došla do izražaja u okvirima tročlane postave sastava Cream (prva uspješna supergrupa) koji je osnovao 1966. s basistom Jackom Bruceom i bubnjarem Gingerom Bakerom. Nakon četiri albuma i nekoliko klasičnih blues rock singlova (»Sunshine of Your Love«, »White Room«) Cream prestaje s radom, a Clapton uz pomoć pjevača i multiinstrumentalista Stevea Winwooda okuplja novu supergrupu Blind Faith. Kreativnim vrhuncem njegove karijere smatra se Layla and Other Assorted Love Songs (1970), dvostruki album sa sastavom Derek and the Dominos.
Albumom Eric Clapton (1970) započinje samostalnu karijeru, šireći žanrovsku paletu na country, gospel, pop, folk i reggae te usavršavajući vlastiti vokalni izraz. Novi skladateljski i izvođački pristup rezultirat će opuštenijim i fleksibilnijim stilizacijama, često u duhu opusa njegova velikog uzora J. J. Calea. Ključno ostvarenje iz toga razdoblja 461 Ocean Boulevard (1974) sadržava jedan od njegovih najvećih uspjeha, reinterpretaciju standarda Boba Marleya »I Shot the Sheriff«.
Albumi koje je potom objavljivao zasnovani su na sličnim načelima. No Reason to Cry (1976) rezultat je suradnje s Robbiejem Robertsonom i Bobom Dylanom, Slowhand (1977) je jedan od njegovih konzistentnijih i raznovrsnijih studijskih solo radova, a dvostruki koncertni Just One Night (1980) pokazuje neokrnjenu instrumentalističku fokusiranost. Nakon niza prosječnih mainstream radova iz 1980-ih, obnovio je reputaciju globalno uspješnim akustičnim koncertnim projektom Unplugged (1992) te albumom From the Craddle (1994), povratkom neuglađenim blues-ishodištima. U novome stoljeću više se usredotočio odavanju počasti uzorima: B. B. Kingu (suradnički album Riding with the King, 2000), Robertu Johnsonu (album s obradbama Me and Mr. Johnson, 2004) te J. J. Caleu (suradnički album The Road to Escondido, 2006., te posmrtna albumska posveta The Breeze: An Appreciation of J. J. Cale, 2014).
Jedan je od komercijalno najuspješnijih izvođača u povijesti popularne glazbe. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, a zbog iznimnih gitarističkih i skladateljskih doprinosa tri puta primljen je u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame): kao član sastava The Yardbirds (1992) i Cream (1993) te kao samostalni umjetnik (2000).
