crkvena glazba

ilustracija
CRKVENA GLAZBA, početak mise Josquina des Présa, oko 1500.

crkvena glazba, raznovrsni oblici glazbe koja prati kršćansko bogoslužje. Crkvena glazba ranoga kršćanstva temelji se na jednoglasnom pjevanju koje se nadovezuje dijelom na hebrejsku predaju (psalmi i cantica), a djelomice na starogrčko naslijeđe (napjevi himničkog i melizmatičkoga tipa). U ranokršćansko doba pjevalo se naizmjence, jednoglasno, svećenik i narod (tzv. responzorijalno pjevanje) ili pjevački zbor i narod (antifonalno). Tijekom ranoga sr. vijeka razvio se bogat i raznovrstan repertoar liturgijskih napjeva koje je, prema predaji, skupio i sredio papa Grgur Veliki (540–604). Taj repertoar, po njemu nazvan gregorijansko pjevanje ili gregorijanski koral, obuhvaća napjeve mise i oficija (graduale, antifonare) koji se, počev od IX. st., bilježe posebnim notnim pismom, neumama. Osim toga, u pojedinim zemljama i krajevima nastale su, usporedno s liturgijama, i posebne lokalne varijante liturgijske glazbe: ambrozijansko pjevanje (prema milanskom biskupu Ambroziju, između 337. i 339–397), prvobitno rašireno u sjev. Italiji, a mjerodavno i danas na području milanske crkvene pokrajine; galikansko pjevanje, koje se razvilo na području nekadašnje Galije, tj. u franačkoj državi; mozarapsko pjevanje, pod orijentalnim utjecajima, koje su njegovali španjolski kršćani za arapske vladavine. Oko IX–X. st. galikansko i mozarapsko pjevanje odumiru, a istodobno se u crkvenu glazbu uvode oblici polifonske vokalne glazbe: organum (od IX. st.), motet (od XIII. st.) i misa kao cjelovita ciklička kompozicija (od XIV. st.). Zlatno doba doživljuje polifonska crkvena glazba u XV. i XVI. st. u djelima renesansnih franko-flamanskih majstora (G. Dufay, J. Ockeghem, J. Obrecht, Josquin des Prés, O. di Lasso), Španjolaca (C. de Morales, T. L. de Victoria) i pripadnika tzv. rimske škole na čelu s G. P. da Palestrinom. U doba baroka razvija se i instrumentalna crkvena glazba (orguljska misa, versetti), a u nju prodiru sve više i elementi svjetovne glazbe (operni i koncertantni stil) pa su mnoga djela nastala u razdoblju glazbenog baroka, klasicizma i romantizma često prikladnija za koncertno izvođenje nego za bogoslužje. Zato je u drugoj pol. XIX. st. došlo do cecilijanskog pokreta za obnovu crkvene glazbe; istodobno su benediktinci iz Solesmesa (Prosper Guéranger, Joseph Pothier, André Mocquereau) započeli s restauriranjem izvornih oblika gregorijanskoga pjevanja. Odlukama II. vatikanskoga koncila (1962–65) revidira se i proširuje uloga crkvene glazbe (veća važnost pučkih oblika crkvene glazbe, tradicionalni crkveno-glazbeni izraz pojedinih naroda na pučkim jezicima).

Protestantska crkvena glazba preuzima u početku oblike katoličkog pjevanja i postupno stvara nove, od kojih je najvažniji protestantski koral na pučkom jeziku. Komponira se zborski, višeglasno ili homofono, a glavna melodija često je pučkoga podrijetla. Protestantski koral osnova je mnogim drugim oblicima protestantske crkvene glazbe, od orguljskih predigri (J. Buxtehude, J. S. Bach) do oratorija i pasija (H. Schütz, J. S. Bach). U anglikanskoj crkvenoj glazbi središnji su oblici anthem i service.

Na Istoku su se u ranokršćansko doba također razvili posebni dijalekti crkvene glazbe, ponajprije sirsko (sirijsko) crkveno pjevanje, koje se uopće smatra najstarijim u kršćanskoj Crkvi (→ sirska crkvena glazba). Sirsko je crkveno pjevanje odlučno utjecalo na armensko (→ armenci, glazba) i bizantsko pjevanje (→ bizant, glazba), a mjestimice i na liturgijsko pjevanje Zapadne crkve. Bizantsko crkveno pjevanje postalo je ishodištem razvoja različitih glazbenih dijalekata pravoslavnih crkava.

Koptsku crkvenu glazbu stvarali su egipatski kršćani odcijepivši se od Bizanta (451). Njihovo je liturgijsko pjevanje jednoglasno, prenosi se do danas usmenom predajom, a osim arapskih utjecaja ima i elemenata staroegipatskog naslijeđa i vlastitoga glazbenog folklora.

U Hrvatskoj se, uz crkvenu glazbu na latinskome, razvijalo i glagoljaško pjevanje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije.

crkvena glazba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12743>.