Crna Gora

ilustracija
CRNA GORA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

Crna Gora, država u jugoistočnoj Europi između Srbije (duljina granice 124 km) na sjeveroistoku, Kosova (79 km) na istoku, Albanije (172 km) na jugoistoku, Jadranskoga mora i Hrvatske (22,6 km) na jugozapadu te BiH (245 km) na zapadu i sjeverozapadu; obuhvaća 13 812 km².

Prirodna obilježja

Crna Gora je uglavnom planinska zemlja (57% područja iznad 1000 m visine) u sastavu Dinarskoga gorja, a sastoji se od pet prirodno geografskih cjelina: Stare Crne Gore, Brda, Škriljavoga gorja, Središnjega nizinskog prostora i Crnogorskoga primorja. Stara Crna Gora prostrana je krška zaravan (800 do 1000 m) nagnuta prema depresiji Skadarskoga jezera. Obuhvaća Katunski krš te Cetinjsko (7 km²), Grahovsko (6,4 km²), Njeguško (3,3 km²) i Dragaljsko polje. Od mora je odvojena primorskim planinama Orjenom (1894 m), Lovćenom (1749 m) i Rumijom (1594 m), a od unutrašnjosti Golijom (1945 m), Lukavicom (2030 m) i Maganikom (2139 m). Brda se prostiru sjeveroistočnim dijelom Crne Gore, a ističu se prosječnom visinom od 1400 do 1700 m i rijetkom naseljenošću. Građena su od trijaskih naslaga i od škriljevaca. Prevladavaju otvoreni ravnjaci s planinama višima od 2000 m: Durmitor (Bobotov kuk, 2522 m), Volujak (2254 m), Ljubišnja (2238 m), Sinjajevina (2253 m), Bjelasica (2137 m). Gušće je naseljeno samo niže područje dolina rijekâ Ćehotine (Pljevaljska kotlina; dio Sandžaka), Tare, Lima i Ibra. Škriljavo gorje područje je jugoistočno od Sinjajevine, a obuhvaća Komove (2487 m) i dio Prokletija (Zla Kolata, 2534 m; najviši vrh Crne Gore). Građeno je od nepropusnih permskih i karbonskih škriljevaca. Središnji nizinski prostor obuhvaća područje Skadarske zavale, dolinu donjega toka rijeke Zete i Nikšićko polje (48 km²). Ondje je prirodno središte i raskrižje putova iz zaleđa (doline Zete i Morače) prema primorju. Najveći dio nizine pokriven je debelim naslagama fluvioglacijalnoga šljunka. Područje oko Skadarskoga jezera močvarno je i neplodno. Crnogorsko primorje obuhvaća uski obalni pojas od poluotoka Oštre (Hrvatska) do ušća rijeke Bojane (granica prema Albaniji) te Bokokotorski zaljev (87,3 km²). Obala je duga 293,5 km i osrednje razvedena (koeficijent razvedenosti 3,0).

Klima je u primorju sredozemna, u Skadarskoj zavali submediteranska, a u unutrašnjosti umjereno kontinentalna do planinska. Srednja srpanjska (ljeto) temperatura u primorju i submediteranskom području iznosi oko 26 °C, u nižim područjima unutrašnjosti 18 do 20 °C, a na visokim planinama (Durmitor, Bjelasica, Visitor, Sinjajevina i dr.) 10 do 14 °C. Srednja siječanjska (zima) temperatura najviša je u primorju (8 °C) i submediteranskim dijelovima (4 do 5 °C); u unutrašnjosti i na planinama kreće se od 0 do –7 °C. Godišnja količina oborina najveća je u planinskom području primorskoga zaleđa (Orjen, Lovćen; oko 5000 mm), gdje u izrazito kišnim godinama padne i do 8000 mm oborina (Crkvice na Orjenu). Primorje prima 1200 do 2000 mm oborina, a samo krajnji sjeveroistok 800 do 1000 mm.

Rijeke pripadaju crnomorskomu (Lim, Ćehotina, Ibar, Piva, Tara) i jadranskomu (Morača, Zeta, Bojana) slijevu. Najdulje su: Lim (219 km; 123 km u Crnoj Gori), Tara (146,4 km), Ćehotina (125 km; 100 km u Crnoj Gori), Morača (99,5 km) i njezin pritok Zeta (65 km), Piva (78 km) te Bojana (41 km; 30 km u Crnoj Gori). Osim Skadarskoga jezera (391 km², od toga 243,1 km² u Crnoj Gori) na granici s Albanijom, postoji i više manjih planinskih jezera: Šasko (3,6 km²), Plavsko (1,99 km²), Crno (0,52 km²), Biogradsko (0,23 km²), Kapetanovo i dr. U primorskome dijelu i Skadarskoj zavali prevladava sredozemna vegetacija hrasta crnike i makija. Šume (mnoge pod zaštitom unutar nacionalnih parkova) pokrivaju oko 40% površine Crne Gore; niži planinski pristranci u unutrašnjosti obrasli su listopadnom (hrast, cer, bijeli grab), viši miješanom (bukva, jela) i crnogoričnom (jela, smreka, crni bor) šumom; na najvišim vrhovima prevladava vegetacija pašnjačkih kamenjara.

Stanovništvo

Prema popisu iz 2011. Crna Gora ima 620 029 st., a prema procjeni iz 2016. godine 622 303 st. Prosječna gustoća naseljenosti iznosi 45 st./km² (2016). Najgušće je naseljeno (100 do 300 st./km²) Crnogorsko primorje (općine Budva, Herceg Novi i Tivat) te Podgorica s okolicom, a najrjeđe zapadni i središnji dijelovi planinske unutrašnjosti (3 do 10 st./km²; općine Plužine, Šavnik i Žabljak). Stanovnici su (2011) Crnogorci (45,0%), Srbi (28,7%), Bošnjaci (8,6%), Albanci (4,9%), Muslimani u smislu narodnosti (3,3%), Hrvati (1,0%; u Boki Kotorskoj), Romi (1,0%) i ostali (7,5%). Najveći dio stanovništva ispovijeda pravoslavlje (72,0%), zatim islam (19,0%), katoličanstvo (3,0%) i dr. (6,0%, 2011). Porast stanovništva usporen je, iznosi 0,1% (2010–15) i neznatno je niži od prirodnoga prirasta stanovništva (0,17% ili 1,7‰, 2015); natalitet iznosi 11,9‰, mortalitet 10,2‰, a smrtnost dojenčadi 2,2‰ (2015). Stanovništvo je u prosjeku staro; u dobi do 14 godina je 19,2% st., od 15 do 64 godine 68,0%, a u dobi od 65 i više godina 12,8% st. (2011). Očekivano je trajanje života 74,7 godina za muškarce i 78,6 godina za žene (2015). Ekonomski je aktivno 268 900 st. (2015), od čega je nezaposleno 17,6% (prosjek EU-a je 9,4%). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 7,7%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 17,5%, a u uslužnim djelatnostima 74,8% zaposlenih stanovnika (2015). Sveučilišta su u Podgorici (Univerzitet Crne Gore, osnovan 1974. i nekoliko privatnih sveučilišta), Nikšiću (filozofski, osnovan 1988), Kotoru (pomorski, osnovan 1981) i Cetinju (glazbena akademija, osnovana 1980). Službeni je jezik crnogorski, a razgovorni srpski, hrvatski, albanski i bosanski; nepismeno je 1,3% stanovništva starijega od 15 godina (2015). Glavni grad je Podgorica (150 977 st., 2011), a prijestolnica Cetinje (13 918 st., 2011); ostali gradovi (2011): Nikšić (56 970 st.), Pljevlja (19 136 st.), Bar (13 503 st.), Budva (13 278 st.), Bijelo Polje (12 900 st.), Berane (11 073 st.), Herceg Novi (11 059 st.), Ulcinj (10 707 st.), Rožaje (9422 st.), Tivat (9367 st.), Dobrota (8189 st.), Danilovgrad (5156 st.), Mojkovac (3590 st.) i dr.; u gradovima živi 63,2% st. (2011).

Gospodarstvo

Nakon primanja u članstvo Svjetske banke, Međunarodnoga monetarnoga fonda (2007) i Svjetske trgovinske organizacije (2011) pokrenut je niz ekonomskih reformi. Od 2012. vode se pregovori za pridruživanje Europskoj uniji. Stopa nezaposlenosti smanjena je s 37% (2000) na 10,7% (2008), a potom je porasla na 17,6% (2015). Tijekom 2006–13. prosječni udjel siromašnog stanovništva iznosio je 8,3% (najveći, 11,3%, bio je 2006. i 2012). Održale su se velike regionalne gospodarske razlike; na sjevernome dijelu nezaposlenost je dva puta veća u odnosu na središnji i južni dio Crne Gore (sjeverno područje obuhvaća 67% ukupnoga obradiva zemljišta, 71% šuma, 70% stočnoga fonda, gotovo sve državne hidropotencijale te zalihe ugljena, olova i cinka). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2014. bila je oko 4,6 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 7400 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 88%), potom industrije (11%) i poljoprivrede (1%). Značajan je razvoj turizma (po udjelu turističkih dolazaka 2014. prednjači Budva s 49,7%). U proizvodnom sektoru vodeća je prerađivačka (aluminij) i prehrambena industrija. Godine 2013. vrijednost izvoza bila je oko 333,2 milijuna USD, a uvoza 1,57 milijarda USD. Vodeći su partneri u izvozu Srbija (35,5%), Hrvatska (15,8%) i Slovenija (9,5%). Najviše robe uvozi se iz Srbije (28,5%), Grčke (8,4%) i Kine (8%). Godine 2014. vrijednost izvoza bila je oko 300 milijuna USD, a uvoza oko 1,58 milijarda USD. Veličina javnoga duga 2014. bila je 55,8% BDP-a.

Promet

Duljina željezničke pruge iznosi 250 km; od toga su 224 km elektrificirana (2015). Najvažnije su linije Bijelo Polje–Bar (167 km; dio međudržavne pruge Beograd–Bar) i 2012. obnovljena pruga Podgorica–Nikšić (56,6 km). Cestovna mreža duga je 8614 km (2015; 70% asfaltiranih). U izgradnji je (od 2015) crnogorski dio autoceste Bar–Boljari (granica sa Srbijom)–Beograd (paneuropski koridor X). Glavna je morska luka Bar (oko milijun tona prometa, 2015; uvozno-izvozna luka Srbije). Međunarodne zračne luke nalaze se u Podgorici i Tivtu.

Novac

Novčana jedinica u Crnoj Gori je euro; 1 euro = 100 eurocenta.

Povijest

Prvi poznati stanovnici Crne Gore bili su Iliri, koji su polovicom III. st. pr. Kr. stvorili državu sa središtem oko Boke kotorske i Skadarskog jezera. Za kralja Agrona (prije 230. pr. Kr.) protezala se približno od Neretve na sjeverozapadu do granice Epira na jugoistoku, a nakon rata s Rimljanima za Teute (229. do 228. pr. Kr.) smanjena je približno na područje današnje Crne Gore. Pod rimsku vlast došla je 167. pr. Kr. pa je od početka I. st. uključena u rimsku provinciju Dalmaciju, a od 297. Prevalis. U VII. st. Slaveni su naselili to područje, koje se u izvorima do kraja X. st. nazivalo Dukljom, od XI. st. Zetom, a od XIV. st. Crnom Gorom. Prva (vazalna) državna organizacija u Duklji nastala je u IX. st., za kneza Vladimira (oko 970–1016) došla je pod vlast makedonskog cara Samuila, a potom Bizanta. Knez Vojislav (od 1031) oslobodio je Zetu od bizantske vlasti, a njegov je sin Mihajlo (oko 1050–82) postavio temelje prvoj samostalnoj zetskoj državi i 1077. od pape Grgura VII. dobio kraljevske insignije. Za njegova sina Bodina (1082–1101) Zeta je bila na vrhuncu moći (obuhvaćala je Rašku, Bosnu, Trebinje i Hum), ali se nakon njegove smrti raspala. To je iskoristio srpski veliki župan Stefan Nemanja i do 1189. osvojio Zetu koja je ostala pod srpskom vlašću više od jednog i pol stoljeća. S raspadom srpske države Zeta se osamostalila 1361. s feudalcima Balšićima koji su postupno širili svoju vlast. Nakon smrti Balše III. (1421) vlast u Zeti naslijedio je despot Stefan Lazarević. Nakon pada despotovine 1439., Mletačka Republika osvojila je Zetsko primorje, njezinu vrhovnu vlast u Gornjoj Zeti priznali su Crnojevići, a 1444. to je učinio i Stefan Crnojević. Njegov sin Ivan (1465–90) napustio je Mlečane, ali kad su Skadar i Žabljak 1479. pali u ruke Osmanlijama, nakratko se sklonio u Italiju. Njegovi sinovi upravljali su zemljom kao osmanski vazali, Đurađ (1490–96) i brat mu Stefan (1496–99), kada je Crna Gora pripojena Skadarskomu sandžaku. Poseban položaj u odnosu prema Skadarskomu sandžaku stekla je 1513., kada je za crnogorskoga sandžakbega postavljen Skender-beg (Staniša), sin Ivana Crnojevića. Od početka XVII. st. vodstvo u borbi protiv Osmanlija preuzeli su mitropoliti Cetinjske mitropolije; Crnogorci su sudjelovali u mletačko-turskim ratovima (Ciparski 1570–73., Kandijski 1645–69., Morejski 1684–99) i 1688. zbacili fiktivnu sultanovu vlast, a pod vladikom Danilom (1697–1735) proveli istrjebljenje islamiziranih sunarodnjaka koji se nisu vratili kršćanstvu (istraga poturica). Vladike su nastojali suzbiti plemenske sukobe i krvnu osvetu i ujediniti plemena putem Jedinokupnog sabora svih plemenskih glavara, a njegove odluke za vladike Danila Petrovića-Njegoša postaju obvezne za sva plemena, zatim su uspostavljene veze s Rusijom, pa je Crna Gora kao saveznik 1711. ratovala protiv Osmanlija. God. 1717. u Crnoj Gori ustanovljeno je guvernadurstvo koje je imalo poslužiti širenju mletačkog utjecaja i posredovanja u trgovini. Nakon Danilove smrti 1735. vlast cetinjskih mitropolita postala je nasljednom, pa je Crnom Gorom počela vladati dinastija Petrovića. Izgradnji središnje državne vlasti pridonio je Šćepan Mali (1768–74), koji je smanjio krvnu osvetu, 1771. uveo prvi stalni sud od 12 plemenskih glavara, sastavio prvi stalni oružani odred (tjelesnu stražu). Njegov primjer slijedio je Petar I. Petrović-Njegoš (1781–1830), komu je 1797. povjereno upravljanje vanjskom politikom i zapovjedništvo nad crnogorskom vojskom; uspostavio je 1798. središnje sudsko tijelo, Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, i osnovao svoju naoružanu stražu, tzv. perjanike, prvu crnogorsku žandarmeriju, te donio Zakonik opšči crnogorski i brdski i uveo plaćanje poreza po kućama. Nakon pobjede nad Osmanlijama 1813. skupština Crnogoraca i Bokelja u Dobroti 29. X. 1813. proglasila je ujedinjenje Crne Gore i Boke, ali je odlukom Bečkoga kongresa 1815. Boka kotorska postala dio Kraljevstva Dalmacije pod austrijskom vlašću.

Petar II. Petrović-Njegoš (1831–51) u potpunosti je proveo centralizaciju državne vlasti, osnovao (1831) Praviteljstvujušči senat kao vrhovni zemaljski sud, 1832. ukinuo guvernadurstvo, uveo kapetanske sudove i u svojim je rukama ujedinjavao zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Senat, gvardija i perjanici postali su prvi stalni organi središnje državne vlasti u Crnoj Gori. God. 1834. ponovno je osnovana na Cetinju tiskara, a 1842. utvrđene su granice između Crne Gore i Austrije. Petrovićev nasljednik Danilo (1851–60) proglasio se 1852. knjazom, Crna Gora je 1859. stekla samostalnost, a 1876. crnogorska vojska zauzela je Nikšić, Bar, Ulcinj, te otoke na Skadarskom jezeru. Mirom u San Stefanu 1878. Crnoj Gori zajamčena je neovisnost, a na Berlinskome kongresu dodijeljeni su joj gradovi Nikšić, Kolašin, Spuž, Podgorica, Žabljak, Bar te Plav i Gusinje (koji su 1880. zamijenjeni za Ulcinj). Još 1871. započinje organizacija modernog administrativnog državnog aparata. Uspostavlja se uprava za unutarnje poslove, financije i vojsku; osniva se Knjaževska kancelarija za inostrana djela; 1879. ukinut je Senat, a organizirana su ministarstva i Veliki sud, knez Nikola je 1905. oktroirao ustav, a 1906. provedeni su izbori za Zakonodavnu skupštinu. U političkom životu, pod utjecajem iz Srbije, djelovao je Klub narodne stranke (klubaši) i vladina Prava narodna stranka (pravaši). Nakon otkrivanja urote za uklanjanje kneza Nikole (bombaška afera), knez se obračunao s klubašima 1908., a bili su poremećeni i odnosi sa Srbijom. God. 1910. Crna Gora proglašena je kraljevinom, što je dovelo do njezina udaljavanja od Srbije, Rusije, Austro-Ugarske i približavanja Italiji. Sudjelovala je u I. balkanskom ratu 1912–13. i mirom u Bukureštu 1913. dobila Berane (Ivangrad), Bijelo Polje, Gusinje, Pljevlja, Plav, Tuzi i dio Skadarskog jezera. U I. svjetskom ratu, kao saveznicu Srbije, okupirala ju je austrougarska vojska 1916., a kralj i veći dio vlade otišli su u Italiju. Predsjednik nove emigrantske crnogorske vlade Andrija Radović pregovarao je sa srpskom vladom o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom i osnovao Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, a Velika narodna skupština u Podgorici 26. XI. 1918. svrgnula je dinastiju Petrović-Njegoš i proglasila ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom; time je crnogorska država de facto prestala postojati, a njezin je teritorij uključen u sastav srpske države. Osim represije, u zemlji su se pogoršavale gospodarske prilike i raslo nezadovoljstvo u narodu, pa su otpori režimu sporadično trajali do 1925. Nakon zavođenja Šestosiječanjske diktature 1929. kralj Aleksandar zabranio je rad svim političkim strankama. Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine Jugoslavije od 3. X. 1929. stvorena je Zetska banovina, kojoj je po Ustavu iz 1931. pripadala Crna Gora, Hercegovina, Sandžak i južna Dalmacija. Napadom sila Osovine, Crnu Goru okupirala je Italija, koja je anektirala Boku kotorsku, a neke granične dijelove Albanija. Pod protektoratom Italije Crnogorska federalistička stranka pripremala je uspostavu crnogorske države, Nezavisne Crne Gore, koju je 12. VII. 1941. proglasio Crnogorski sabor. Protivnici osamostaljenja Crne Gore (pripadnici KPJ i četnici) započeli su sutradan ustanak. Ustanici su se podijelili na partizane, pod vodstvom KPJ, i na četnike koji su nastupali s velikosrp. pozicija i od jeseni 1941. surađivali s Talijanima. Nakon kapitulacije Italije, partizanske snage zauzele su područje između Lima i Zete, a Nijemci su u ostalom dijelu uspostavili upravu pod svojim nadzorom. U Kolašinu je 15. XI. 1943. održana skupština Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (AVNO), koja je izabrala Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja (ZAVNO) i delegate za II. zasjedanje AVNOJ-a. ZAVNO je 13. VII. 1944. prerastao u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO), koja je na zasjedanju 15. IV. 1945. konstituirana u Crnogorsku narodnu skupštinu. Borbe za Crnu Goru završene su u siječnju 1945., kada su jedinice NOV-a ovladale cijelim crnogorskim područjem. Nakon II. svjetskog rata, u sastavu komunističke Jugoslavije, Crna Gora dobila je skupštinu (15. IV. 1945) i republički ustav (31. XII. 1946). Srbiji je 1945. ustupila Metohiju, što joj je kompenzirano stjecanjem većega primorja (južnog dijela austrijske Dalmacije do 1918. i bosanskohercegovačkoga koridora do mora preko Sutorine). Tijekom 1946. kolonizirano je iz Crne Gore u Vojvodinu oko 45 000 st. Ustavnim promjenama 1963. i 1974. Crna Gora unaprijedila je svoju državnost i stekla snažniji položaj u federaciji. Na prvim višestranačkim izborima krajem 1990. pobijedio je Savez komunista Crne Gore (koji se preimenovao u Demokratsku partiju socijalista). Momir Bulatović bio je izabran za predsjednika Predsjedništva (1993. za predsjednika države), a premijer je postao Milo Đukanović. Od uspona na vlast, početkom 1991., oni su podržavali politiku Beograda u jugoslavenskom raspadu (crnogorski rezervisti sudjelovali su u napadima na dubrovačko primorje) kao i stvaranje SR Jugoslavije 1992. kao srbijansko-crnogorske federacije. Tijekom 1992–96. Crna Gora podnosila je međunarodne ekonomske sankcije UN-a nametnute Jugoslaviji, a dio crnogorske vlasti nastojao se odmaknuti od srbijanskog predsjednika S. Miloševića (od 1997. predsjednik SR Jugoslavije). To je vodilo stranačkomu raskolu (1997) i političkom sukobu Bulatovića (sklona Miloševiću) s Đukanovićem, koji Crnu Goru nastoji osloboditi od srbijanskog pritiska, otvoriti je zapadnim investicijama i učiniti ravnopravnom unutar savezne države. Na predsjedničkim izborima potkraj 1997. i na parlamentarnim izborima polovicom 1998. pobijedili su Đukanović i njegova reformistička koalicija, što je osnažilo orijentaciju za većom samostalnošću Crne Gore. Politička suprotstavljanja pojačao je izbor Bulatovića za premijera SR Jugoslavije (1998) te crnogorsko odbijanje nekih saveznih zakona. Tijekom napada NATO-a na Jugoslaviju (1999) crnogorska je vlast svoj teritorij nastojala održati izvan sukoba, čime se suprotstavila saveznoj vladi i jugoslavenskoj vojsci.

U ožujku 2003. SR Jugoslavija je reorganizirana u državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru. Nakon referenduma o neovisnosti (21. V. 2006), Crna Gora je 3. VI. 2006. proglasila neovisnost. Na parlamentarnim izborima 2002, 2006, 2009. i 2012. pobijedila je koalicija koju je vodila Demokratska partija socijalista (DPS) na čelu s M. Đukanovićem; od 2003. predsjednik države je bio njezin kandidat Filip Vujanović; pobijedio i na predsjedničkim izborima u travnju 2013. Od proglašenja neovisnosti (2006), crnogorska državna politika usmjerena je na približavanje Europskoj uniji i NATO-u. Odnosi sa Srbijom pogoršali su se 2008. s crnogorskim priznavanjem državnosti Kosova; to je opteretilo i odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, utjecajnoj u Crnoj Gori (sporno je i djelovanje kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve). Nakon ruske aneksije Krima (2014) Crna Gora uvodi sankcije Rusiji, u skladu s politikom Europske unije. U listopadu 2015. masovni prosvjed u Podgorici predvodi Demokratski front (koalicija oporbenih stranaka i organizacija); vlast optužuje za korupciju i nepotizam, protivi se približavanju NATO-u i zagovara prorusku politiku. Na parlamentarnim izborima u listopadu 2016. DPS je ponovno osvojio najviše glasova (drugi je Demokratski front), te stvara koalicijsku vladu koju vodi premijer Duško Marković; predsjednik DPS-a Milo Đukanović održao je vodeći politički utjecaj (premijer 2008–10. i 2012–16). Početkom lipnja 2017. Crna Gora je primljena u NATO. Kao kandidat DPS-a Milo Đukanović pobijedio je na predsjedničkim izborima u travnju 2018.

Politički sustav

Prema Ustavu od 22. X. 2007. Crna Gora je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga državljani na općim izborima za mandat u trajanju od pet godina i za najviše dva mandata. Izvršnu vlast ima vlada, koju čine predsjednik, potpredsjednici i ministri. Predsjednik republike predlaže predsjednika vlade, kojega imenuje Skupština. Ona imenuje i ministre na prijedlog predsjednika vlade. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Skupština s 81 zastupnikom. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, predsjednika kojega imenuje Skupština na zajednički prijedlog predsjednika republike, predsjednika Skupštine i predsjednika vlade. Ustavni sud sastoji se od sedam sudaca biranih za mandat od devet godina, bez ograničenja u broju mandata. Administrativno je Crna Gora podijeljena na 23 općine. Državni praznik: Dan državnosti, 13. srpnja (1878).

Crna Gora. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12765>.