čakavsko narječje

čakavsko narječje, jedno od triju narječja (uz kajkavsko i štokavsko) hrvatskoga jezika. Naziv potječe od upitne zamjeničke imenice ča, genitiv najčešće česa, koja se danas više ne govori na cijelom području čakavskog narječja: na najistočnijim čakavskim otocima Korčuli i Lastovu, na čakavskom dijelu Pelješca i na mnogim odsjecima uskoga čakavskog obalnog pojasa govori se što (ili šta), a u Istri oko gornjeg toka Mirne i u dijelu čakavskih govora južno od Kupe kaj. No iako je dobar dio čakavštine prihvatio te štokavske ili kajkavske samostalne zamjeničke oblike, u mnogim se takvim govorima i dalje upotrebljava čakavski oblik uz prijedloge (kao zač, poč i sl.).

Čakavski govori prostiru se uglavnom na jadranskoj obali i otocima, a u Lici i Pokuplju prodiru i prilično duboko u kopno. Čakavština obuhvaća sve otoke od Krka i Cresa do Lastova i Korčule (Mljet je prvi štokavski otok). Na kopnu je obuhvaćena sva Istra, izuzev crnogorsko selo Peroj sjeverno od Pule, a donekle i štokavsko-čakavska naselja južno od Pule sve do Premanture. Na Istru se nadovezuje Hrvatsko primorje, u kojem se čakavski obalni pojas proteže do Novoga, s time da se zaleđe postupno suzuje. Od Vinodola do Privlake sjeverozapadno od Zadra na obali su štokavska ikavska naselja, uz dvije čakavske oaze – gradić Senj i gotovo štokavizirani Novigrad; obala je od Privlake do ušća Cetine uglavnom čakavska, ali se čakavski govori ograničavaju samo na uzak pojas uz more, nešto širi jedino u splitskoj okolici, no na više mjesta prekinut pojedinačnim ikavskim štokavskim naseljima. Čakavskomu narječju pripada i zapadna polovica Pelješca, no i obalni govori i oni na Pelješcu izvrgnuti su jakomu štokavskom utjecaju. Drugo je kopneno čakavsko područje u unutrašnjosti. Uzak i isprekidan čakavski pojas vodi od zaleđa Hrvatskoga primorja prema gornjim tokovima Dobre i Mrežnice, a odatle se jedan krak produžuje do blizine Karlovca, a drugi se spušta od Oštarija preko Brinja u dolinu Gacke. I u Žumberku se nalazi mala izolirana čakavska skupina oko Jurkova Sela. Svi su ti čakavski govori pod jakim utjecajem susjednih kajkavskih govora (Pokuplje) ili pak štokavskih naselja (Lika). Izvan Hrvatske čakavska je i većina hrvatskih govora u austrijskom Gradišću i u susjednim slovačkim i madžarskim naseljima.

Prvotno čakavsko područje bilo je znatno veće od današnjega. Obuhvaćalo je Istru, otoke i Pelješac uglavnom u sadanjem opsegu, ali na kopnu je čakavsko-štokavska granica slijedila Unu od ušća ili blizine ušća do gornjega toka i nastavljala se bilom Dinare na gornji tok Cetine i onda tekla Cetinom do njezina ušća. Izduženi oblik čakavskoga područja uvjetovao je izrazitu diferencijaciju s izoglosama koje teku okomito na obalu, s time da pojedini sektori pokazuju drugačije stare odnose s dijalektima štokavskoga i kajkavskoga narječja i s dijalektima raznih slovenskih narječja. Zato je razumljivo da se glavne opreke u čakavskom narječju očituju između sjeverozapada i jugoistoka, a malo je starih izoglosa koje bi tekle usporedno s obalom i odjeljivale ju od zaleđa i otokâ. U prošlosti su neke izoglose odjeljivale čakavske govore južno od kajkavske granice od ostale čakavštine, ali seobe i masovna iseljavanja poremetili su te odnose.

Uz takvu situaciju razumljivo je da općečakavskih osobina ima razmjerno malo, i to ponajviše u glasovlju. Starohrvatski poluglas ə ima u čakavštini specifičan razvoj. S jedne strane vokalizirao se i u nekim primjerima u kojima u štokavštini otpada: malin (mlin), s manon < manom (sa mnom) i sl., a iako je dugi 61593 svagdje dao ā (dȃn), a kratki ə daje na Cresu i dijelu Krka e, u Dobrinju na Krku o (denȅs, donȍs). I odnos ə sa starohrvatskim slogotvornim 61987 bio je drugačiji nego u štokavštini pa je refleks ar (na Kvarnerskom otočju i er, or), koji mjestimice naknadno prelazi u 61987 kao i u drugim primjerima za r uz vokal: karv > k61987v kao prinesti > p61987nesti. Starohrvatski 61795 daje na Kvarnerskom otočju al, el, ol, a u ostalim područjima u, izuzev Lastovo, gdje je refleks o. Za čakavski vokalizam značajno je još da praslavenski ę iza j, ž, č daje a u primjerima kao jazik, žaja (žeđ), počati i sl., no u mnogim govorima neki od tih primjera izostaju. Praslavenski ě nema u čakavštini zajednički refleks: na zapadu je e, na istoku i, izuzev jekavsko Lastovo, a na srednjem području dolazi ispred zubnih suglasnika e ako slijede a, o, u, inače svagdje i: leto, zdela, ali vrime, rika, dite.

Čakavski konsonantizam ima reflekse t’ i j za starohrvatski t’, d’ i samostalno i u skupinama št’, žd’: kut’a, meja, št’it, možjani. Bar djelomično čuvaju se skupovi čr, č61987: črevo/črivo, č61987n, a spirant h (upravo x) obično je i danas očuvan.

U tipičnim čakavskim govorima očuvan je starohrvatski naglasni sustav s tri naglaska: ``, ̑, ˜, s time da oni ostaju na starim mjestima: nogȁ, rūkȁ, čitȃn, sũša, ženẽ. Jedina je jača razlika što se na zapadu čuva u nekim primjerima stari metatonijski cirkumfleks, a pred konsonantskom skupinom u kojoj je prvi suglasnik sonant duži se `` u ˜ (stȃrī stãrci), no na istoku su se izjednačili metatonijski naglasci, a `` se duži u ̑ (stãrī/i stȃrci). Na središnjem je području i opet kompromis (stãrī stãrci).

U morfologiji je u čakavskom narječju najvažniji arhaičan oblik pomoćnoga glagola u kondicionalu: bin, biš, bi, bimo, bite, bi. U deklinaciji se na zapadu čuva starina, a na istoku ima inovacija, djelomično pod štokavskim utjecajem.

Općenito se može uzeti da su štokavski utjecaji jači na istoku i da otoci bolje od kopna čuvaju starinu. Cijelo čakavsko narječje može se podijeliti na 6 dijalekata:

Buzetski ili gornjomiranski dijalekt prostire se u sjevernom dijelu kopnene Istre. Uz druge specifičnosti u vokalizmu čuva ě kao poseban fonem ẹ, a umjesto ča govori se kaj.

Jugozapadni istarski ili štakavsko-čakavski dijalekt zauzima najveći dio jugozapadne istarske obale južno od donje Mirne. To je migracijski ikavski dijalekt prvotno prijelaznoga štokavsko-čakavskog tipa s ča i sa skupinama št, žd. Pripada mu i vodički kraj u sjevernoj Istri.

Sjeveročakavskomu ili ekavskočakavskomu dijalektu pripadaju dijelovi istočne i srednje Istre, Hrvatsko primorje do Bakra i otoci Cres i sjeverni Lošinj. Naglasni tip stȃrī stãrci.

Srednjočakavski ili ikavsko-ekavski dijalekt zahvaća sve otoke od Krka i južnoga Lošinja do Ugljana i Dugog otoka, obalu od Kraljevice do Novoga, Senj i sve govore u unutrašnjosti, ličke i pokupske. Naglasni tip stãrī stãrci, ali najzapadniji govori kao u ekavskom dijalektu.

Južnočakavski ili ikavskočakavski dijalekt sveden je u svom prvotnom kopnenom području na uzak i isprekidan obalni pojas od Novigrada do Cetine, a pripadaju mu i otoci od Pašmana do Korčule i Visa. Migracijski govori toga dijalekta nalaze se u sjeverozapadnoj i dijelu srednje Istre. Naglasni tip stãri stȃrci, ali najzapadniji govori kao u ikavsko-ekavskom dijalektu.

Lastovski ili jekavskočakavski dijalekt ograničen je danas samo na Lastovo. Starohrvatski ě daje je i u kratkim i u dugim slogovima, sa širokim zahvatom jotovanja.

čakavsko narječje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13143>.