struka(e):
Dabac, Tošo
hrvatski fotograf
Rođen(a): Nova Rača kraj Bjelovara, 18. V. 1907.
Umr(la)o: Zagreb, 9. V. 1970.
ilustracija
DABAC, Tošo

Dabac, Tošo, hrvatski fotograf (Nova Rača kraj Bjelovara, 18. V. 1907Zagreb, 9. V. 1970). Istaknuvši se ostvarenjima iznimne vizualne kulture u svim glavnim fotografskim disciplinama (umjetničkoj, reportažnoj, komercijalnoj), pridonio je afirmiranju fotografije kao umjetničkoga medija.

Rad na filmu i fotografski početci

U Zagrebu je 1925–27. polazio Pravni fakultet. Od 1927. radio je kao prevoditelj filmova i šef propagande u poduzeću za distribuciju filmova Fanamet, nakon čega prelazi u zagrebačku podružnicu Metro Goldwyn Mayera, kojega je glasilo Metro Megafon uređivao 1929–30. Režirao je dugometražni igrani film Vodica za kurajžu (1929., izgubljen) te pisao o filmu. Pošto se zainteresirao za fotografiju, 1933. pridružuje se amaterskom Fotoklubu Zagreb, u aktivnostima kojega je sudjelovao i nakon položenoga majstorskoga ispita 1937. Atelijer, koji je neko vrijeme dijelio s Đurom Janekovićem, isprva je držao na Svačićevu trgu 5, a od 1940. u Ilici 17.

Flanerstvo i Ljudi s ulice

Afirmirao se 1930-ih fotoreporterskim radom, snimajući ikoničke prizore socijalne tematike za novine i ilustrirane revije (Večer, Novosti, Kulisa i Radio Zagreb). Kao urbani flaner i kroničar godina Velike gospodarske krize, u duhu dokumentarne i straight (čiste) fotografije bilježio je vibrantnu atmosferu međuratnoga Zagreba. Ocrtavajući stanje društva pojedinačnim prizorima koji se odlikuju etičkom komponentom bez moraliziranja te nerijetko suptilnim, ironičnim ili humorističnim, autorskim komentarom, snimao je siromašne, gladne ljude, prolaznike zagledane u izloge, spavače na klupama te prizore iz tramvaja i kavana (Put na giljotinu, Žena pred vratima i Čitanje oglasa, 1932; Prosjakinja s djetetom, 1932–33; Prodavačica novina, 1932–35; Ručak siromaha i Djetinjstvo, 1933; Cirkus IV, 1934; U tramvaju, 1936; Povratak s tržnice i Assicurazioni Generali, 1937; Nezaposleni i Procesija, 1938; Sendvič-ljudi i Dječak pred roloom, 1939). Suprotstavljanjem klasnih i kulturnih razlika – glamura metropole nasuprot ljudima na rubu egzistencije te kontrasta između građanskoga i ruralnoga – ukazuje na proturječnosti i prijepore uvriježenih društvenih pojmova i običaja. Kao autor »dubokog promišljanja i naknadnog odlučivanja« uvijek snima mnogobrojne varijante istog prizora, pri čemu majstorstvo iskazuje kasnijim izborom najdojmljivije inačice i pažljivim izrezom kadra. Ti dijelovi opusa, izlagani kao serije (Tipovi, Bijeda, Prehrana i Ljudi) te objedinjeni 1960-ih pod nazivom Ljudi s ulice, najčešće su reproducirani hrvatski fotografski ciklus.

Snimao je i socijalne fotografije bliske poetici Udruženja umjetnika Zemlja te istodobnim američkim prikazima krize (Dorothea Lange, Walker Evans i dr.) – fotografije seljaka izražene socijalne empatije, kojima je precizno hvatao kontrast između idealizirane i uljepšane slike hrvatskog seljaštva vidljive na zagrebačkim Smotrama folklora i krajnjeg siromaštva koje je vladalo hrvatskim selom (Sudionica Smotre foklora Seljačke sloge, Češljanje konoplje, Prelja, Dječji rad, Žena guli krumpir, Portret muškarca s djetetom).

U avangardnom duhu, na tragu nove stvarnosti, snima fotografije neestetskih motiva, obilježene dijagonalnim kompozicijama, višestrukim ekspozicijama, krupnim planovima, ekstremnim rakursima i snimanjem u protusvjetlu (Stup dalekovoda, 1934; Neboder i Odmor skijaša, oko 1935; Zgrada Napredak, oko 1937), no zbog prevlasti nacionalnoga smjera u fotografiji u okviru Fotokluba Zagreb te radove nije izlagao.

Portreti i uspjeh na inozemnim izložbama

Mitski status »našeg najboljeg fotografa« potvrđivao je nagradama na izložbama planinarskih društava (Ivanec 1932; Sušak 1933; Osijek 1933; Beograd 1936) i Fotokluba Zagreb (1934–40), a osobito priznanjima koja je stjecao u svijetu, suradnjom u stranim časopisima te sudjelovanjem i nagradama na međunarodnim izložbama (Philadelphia 1933., Pariz i London 1935., Boston 1936., New York i San Francisco 1937., Beč i Amsterdam 1938., New York i München 1939. i dr.), na kojima je izlagao ponekad i kao jedini fotograf iz Jugoslavije, pridonoseći međunarodnoj afirmaciji hrvatske fotografije.

Na tim se izložbama proslavio portretima, od kojih su neki zadobili kultni status. Snimao je uglavnom mlade i lijepe žene u krupnom kadru po uzoru na popularne portrete filmskih zvijezda (Miss A. Funk, 1933; Intelektualka / Tea Dočkal Ciglenečki, 1934; Njene oči, njen ponos, oko 1936) te psihološke studije starijih, često muških likova (Filozof života, 1934), ali prevladavajući rodne i klasne stereotipe.

Djelovanje tijekom II. svjetskog rata

Od 1941. kao fotoreportera angažiraju ga agencije vlade NDH – za novine Hrvatski narod i Hrvatski krugoval snimao je Antu Pavelića, političke događaje, vojsku i urbane zagrebačke prizore (monografija Metropola Hrvata, 1943) te režirane scene seljaka u svečanoj odjeći na filmskom setu (Hrvatski seljački život Oktavijana Miletića, 1942), predstavljane kao autentične motive sa sela. Istodobno su se neki od njegovih ranijih portreta seljaka u narodnim nošnjama (Žena iz naroda, 1933; Seljak, 1937; Seoska ljepotica, 1939) rabili u časopisima i publikacijama kao idealizirani, reprezentativni primjeri narodne hrvatske kulture te kao sredstvo promidžbe na plakatima koji su pozivali u rat (Borče, misli na svoju majku, 1943).

Nakon 1943. istupa iz Fotokluba Zagreb te se distancira od politike NDH. Istodobno je počeo pomagati partizanski pokret, zbog čega je nakratko bio zatvoren, te je bio jedan od fotografa koji su u svibnju 1945. snimali ulazak partizana u Zagreb.

Najzaposleniji i najsvestraniji poslijeratni hrvatski fotograf

Nakon rata ponovno pristupa Fotoklubu Zagreb te uz Mladena Grčevića i Marijana Szabu postaje jedan od prvih fotografa kojima je ULUH na temelju bavljenja fotografijom priznao status umjetnika. Tom im je prigodom priređena zajednička izložba u Salonu ULUH-a 1948., što je označilo i službeno prihvaćanje fotografije kao umjetnosti.

U tom razdoblju državne službe ga angažiraju na mnogobrojnim projektima kojima je cilj bila promocija javne, službene slike socijalističke Jugoslavije. Snimajući tako fotografije istarskih krajeva bilježio je prizore ljudi i prostora i njihovu trajnu međusobnu povezanost, no pritom i projugoslavenske parole na zidovima, koje pružaju uvid u dijelom konstruiranu sliku poslijeratne stvarnosti (Plomin, Ćakulanje na ulici u Balama, Kruh se vadi iz krušne peći i Istarske majke, 1946). U ideološki promijenjenim okolnostima te radi promocije jugoslavenskih gospodarskih uspjeha, ponovno oslonjen na tradiciju nove stvarnosti, fotografira niz industrijskih postrojenja (tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Rade Končar, Pliva i Chromos u Zagrebu, Torpedo u Rijeci, Varteks u Varaždinu, Jugovinil u Kaštel Sućurcu, Željezara Zenica i dr.), stvarajući spektakularne prizore modernističkih tvorničkih hala, strojeva, alata i industrijskih proizvoda, obilježene dijagonalnim kompozicijama, neobičnim izrezima i ekstremnim rakursima s naglaskom na strukturi predmeta i dinamici čistih apstraktnih formi (Čavli, 1959; Čelični neboder u Zenici, 1959–66), te radnika s neskrivenom empatijom bez sentimentalnosti (Pakerica u tvornici Pliva, oko 1950; Radnica u predionici konca, 1965).

Istodobno, ne napuštajući flanersku poziciju, snima gradsku svakodnevicu (Pogled na Drveni neboder u Martićevoj ulici i Trg Republike noću, oko 1960), pritom često modernističku arhitekturu, bez ljudi, kao vizualnu metaforu novoga urbanog identiteta i društvene modernizacije (Izložbeni paviljon turizma, Zagrebački velesajam, oko 1960; Radničko sveučilište Moša Pijade, oko 1961; Ilički neboder, oko 1965).

Mnogobrojne fotografije s motivima graditeljske baštine, spomenika, urbanih cjelina i kulturnih manifestacija, nerijetko čuvane u fototekama konzervatorskih zavoda, objavljivane su u stručnim, popularno-znanstvenim (časopis Jugoslavija urednika Ota Bihalji-Merina, 1949–59) i monografskim publikacijama (Trogir, 1959; Zagreb, 1961; Bogumilska skulptura i Stećci, 1962. i dr.), turističkim revijama i komercijalnim katalozima. Istaknuo se i fotografiranjem umjetničkih djela, osobito skulpture (opremio umjetničke monografije Antuna Augustinčića, 1954., 1968., Vojina Bakića, 1958., Ivana Meštrovića, 1961. i dr.), sudjelovao je u fotoopremanju jugoslavenskih paviljona na svjetskim i međunarodnim izložbama (Bruxelles 1958., Torino 1961) i sajmovima (Chicago 1950., New York 1958) te snimao izložbe Exata 51 i novih tendencija. Izlagačku je djelatnost nastavio na svim važnijim domaćim izložbama i u inozemstvu (Dublin 1948., Zürich 1949., Bern 1950., Milano 1951., Luzern 1952., München 1960., Hamburg 1965. i dr.).

Atelier Tošo Dabac

Tijekom 1950-ih i 1960-ih njegov ilički atelijer postao je mjesto okupljanja umjetničke i intelektualne scene, gdje su prve fotografske poduke među ostalima dobili Marija Braut, Enes Midžić i nećak Petar Dabac koji je, nastavivši djelovati u njegovu atelijeru, osnovao 1980. Arhiv Tošo Dabac. Arhiv čuva većinu njegovih fotografija (oko 250 000 negativa, autorskih povećanja, dijapozitiva i dr.), fotografsku opremu, biblioteku te arhivsku dokumentarnu i hemerotečnu građu, a u njegovu je okviru do 1998. djelovala i galerija specijalizirana za fotografiju. Otkupio ga je Grad Zagreb i, kao raritetan primjer fotografske zbirke in situ, dao 2006. na upravljanje MSU-u, kamo je 2019. preseljen. Od 2007. održavaju se Dani fotografije Arhiva Tošo Dabac.

Dobio je Nagradu grada Zagreba 1962. te Nagradu Foto-saveza Jugoslavije i Nagradu »Vladimir Nazor« 1967. Retrospektivna izložba priređena mu je u MUO-u 1968. Posvećene su mu fotomonografije 1967. s predgovorom O. Bihalji-Merina, 1980. Radoslava Putara i 1994. Petera Knappa i Želimira Koščevića te monografija Ive Prosoli 2022. Od 1975. Fotoklub Zagreb dodjeljuje Nagradu »Tošo Dabac« za životno djelo u području fotografije.

Citiranje:

Dabac, Tošo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/dabac-toso>.