struka(e):

Dalmatinski sabor (Dieta provinciale dalmatica), najviše predstavničko tijelo pokrajinske autonomije. Započeo je djelovati 1861. kao zemaljski parlament Kraljevine Dalmacije sa sjedištem u Zadru. Njegov osnutak pada u doba sloma neoapsolutizma u Habsburškoj Monarhiji te državnopravnih zahtjeva i težnji nenjemačkih naroda da na svojem području izbore što širu autonomiju.

Dalmatinski sabor utemeljen je Veljačkim patentom od 26. II. 1861. te Redom zemaljskim i Redom izbornim za Sabor zemaljski Kraljevine Dalmacije. Iako je njegovo posljednje zasjedanje održano 1912., formalno je postojao do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Imao je 43 zastupnika, od kojih su 2 zastupnika bili virilisti (zadarski nadbiskup i pravoslavni episkop), a ostali – njih 41 – birani. Zastupnički mandat trajao je 6 godina. Nakon isteka mandata zastupnik je po istome izbornom postupku mogao biti ponovno izabran. Izbori su se temeljili na sustavu kurija (razreda stanovništva). Svakoj od 4 kurije pripadao je određeni broj mandata. U kuriji veleporeznika birano je 10 zastupnika, u kuriji gradova 8, u kuriji trgovačko-obrtničkih komora 3, a u kuriji vanjskih, odnosno seoskih općina 20 zastupnika.

Dalmatinski sabor zastupao je Dalmaciju u pokrajinskim (zemaljskim) poslovima. Iz svojega zastupničkog sastava slao je 5 zastupnika u Carevinsko vijeće kao središnji državni parlament Cislajtanije (austrijski dio Monarhije). Njihov mandat trajao je koliko i mandat zastupnika u Dalmatinskome saboru.

Sabor je sazivao car, u pravilu jedanput godišnje. Prvo zasjedanje Dalmatinskog sabora sazvano je za 6. travnja 1861. Posljednje zasjedanje Dalmatinskog sabora po carevu nalogu održano je 24. siječnja 1912. U razdoblju svojega postojanja Dalmatinski sabor imao je ukupno 44 zasjedanja. U slučaju nepovoljnog razvoja političkog stanja, vladar se koristio pravom raspuštanja i sazivanja te odgode zasjedanja. Najduže razdoblje bez saborskog zasjedanja bilo je od 5. veljače 1877. do 8. lipnja 1880. Trajanje saborskih zasjedanja bilo je različito, ovisno o dnevnom redu i držanju bečke vlade. Najkraće saborsko zasjedanje održano je 1888., s 5 sjednica u ukupnom trajanju od 13 dana, a najduže je bilo 1863., kada su održane 33 sjednice u trajanju oko 2 i pol mjeseca. Predsjednika Sabora i njegova zamjenika imenovao je car, on je i na taj način utjecao na rad predstavničkog tijela.

Ovlasti Dalmatinskog sabora bile su prilično skučene, osobito u zakonodavnom pogledu. Sabor je naime mogao i izglasati neki pokrajinski zakon, ali do njegove primjene nije moglo doći ako ga nije prihvatila vlada u Beču ili car. Saboru je bilo zabranjeno izdavati proglase i primati deputacije u vrijeme zasjedanja. Zakonodavne nadležnosti odnosile su se na rješavanje pitanja prosvjete, zdravstva, socijalne skrbi i gospodarskih pitanja; u njegovu je području djelovanja bilo unaprjeđenje poljodjelstva, izgradnja javnih građevina koje su se financirale pokrajinskim troškom, dobrotvorni zavodi, uvođenje pokrajinskih poreza, izvanredni prihodi i rashodi za pokrajinske namjene i sl. Sabor je također vodio brigu o imovini, zakladama i zavodima pokrajine, imao je pravo, radi pokrića pokrajinskih rashoda, odrediti prirez u visini do 10% izravnog poreza.

Izvršno i upravno tijelo Dalmatinskoga sabora bio je Zemaljski odbor (Giunta provinciale dalmatica). Sastojao se od 4 prisjednika i 4 zamjenika. U njegovu djelokrugu bili su poslovi koji su se odnosili na upravljanje pokrajinskom imovinom, zakladama i zavodima, nadgledao je rad činovnika, popunjavao radna mjesta u zakladama i zavodima, predlagao dodjelu stipendija i mirovina. Predstavljao je Sabor u svim pravnim poslovima.

Službeni jezik Dalmatinskoga sabora bio je talijanski do 1883. kada je službenim jezikom proglašen hrvatski – nakon ponarođenja svih javnih ustanova u Dalmaciji.

Saborske sjednice u pravilu su bile javne, tek iznimno, na zahtjev predsjednika Sabora ili najmanje 5 zastupnika, ako bi taj zahtjev Sabor prihvatio, mogle su biti i zatvorene za javnost. Na svim saborskim zasjedanjima vodili su se stenografski zapisnici, a i dnevni i tjedni listovi opširno su izvješćivali o zasjedanjima. Tiskani izvještaji o radu Sabora objavljivani su u posebnim knjigama. Prvi takav izvještaj o radu Sabora objavljen je 1861. samo na talijanskom jeziku, drugi izvještaj o radu saborskog zasjedanja objavljen je 1863. i na hrvatskome. Kada je hrvatski jezik postao službenim jezikom, izvještaji su pod naslovom Brzopisna izvješća objavljivani samo na hrvatskom jeziku.

U parlamentarnom životu Dalmacije od osnutka Sabora djelovale su Narodna stranka (narodnjaci ili aneksionisti) i Autonomaška stranka, zatim Narodno-srednjačka stranka (od 1873), Srpska stranka (od 1879), Stranka prava (od 1894), Čista stranka prava (od 1898), Hrvatska stranka (od 1905) i Hrvatska pučka napredna stranka (od 1905). U svojoj političkoj djelatnosti zastupale su poglede, interese i težnje pojedinih društvenih slojeva. Od 256 zastupnika, koliko ih je bilo ukupno u svim saborskim sazivima, po socijalnoj strukturi najviše je bilo posjednika (76) i odvjetnika (69), zatim činovnika (25), profesora (20), svećenika (19), bilježnika (17), liječnika (13) i sudaca (8). Najmanje je bilo učitelja (4), novinara (4) i književnika (1). U grupaciji posjednika prednjačili su plemići, bogati zemljovlasnici, zatim brodovlasnici, kućevlasnici i trgovci. Posjednika je bilo i među slobodnim zvanjima – odvjetnicima, liječnicima i sucima. Iako je po svojoj gospodarskoj strukturi Dalmacija bila pretežito agrarna pokrajina u kojoj je od poljodjelstva, ribarstva i šumarstva 1880. živjelo čak 82,71% stanovništva, među zastupnicima Dalmatinskoga sabora nije bio ni jedan seljak, ribar ili pripadnik nižih slojeva seoskog ili gradskog stanovništva.

U prvih pet mandatnih razdoblja (1861–83) u Dalmatinskom su saboru bili zastupnici samo dviju stranaka: Narodne i Autonomaške stranke. Dok je u prvome mandatnom razdoblju (1861–64) Narodna stranka imala 12 a Autonomaška stranka 29 zastupnika, u petome mandatnom razdoblju (1876–83) Narodna stranka imala je 30 a Autonomaška stranka 11 zastupnika. U preostalih pet mandatnih razdoblja stranačka je scena Dalmatinskoga sabora bila obogaćena novim strankama ili stranačkim koalicijama. U posljednjem, desetom mandatnom razdoblju (1908–12) Autonomaška stranka imala je samo 6 zastupnika, dok je Hrvatska stranka, nastala spajanjem Narodne hrvatske stranke i Stranke prava (1905), imala 22 zastupnika.

Citiranje:

Dalmatinski sabor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/dalmatinski-sabor>.