De Amicis [~ ami:'čis], Edmondo, talijanski pisac (Oneglia, 31. X. 1846 – Bordighera, 11. III. 1908). Kao časnik sudjelovao je u bitki kraj Custozze 1866. i u Garibaldijevu zauzeću Rima 1870. Započeo je s pripovijetkama Slike iz vojničkog života (La vita militare, 1868). Putovao je i pisao putopise Španjolska (Spagna, 1872), Nizozemska (Olanda, 1874), Londonske uspomene (Ricordi di Londra, 1874), Maroko (Marocco, 1876), Carigrad (Costantinopoli, 1878), Pariške uspomene (Ricordi di Parigi, 1879). Međunarodnu slavu stekao je romanom Srce (Cuore, 1886), fiktivnim dnevnikom pučkoškolca, koji su mnogi naraštaji smatrali »kodeksom laičkog morala« Italije nakon nacionalnog preporoda, no potonja ga kritika ocjenjuje kao patetično-moralistično promicanje domoljubnih vrijednosti. Zbirkom Pjesme (Poesie, 1880) proznim i ironičnim tonovima najavljuje tzv. sutonske pjesnike. Zatim su nastali njegovi mnogobrojni romani, kao npr. Ljubav i tjelovježba (Amore e ginnastica, 1892), djelo koje je »otkrio« I. Calvino. Od 1891. pristaje uz socijalizam. Trajan prinos raspravi o talijanskom jeziku dao je tekstom Plemeniti jezik (L’idioma gentile, 1905).
