Delišimunović, hrvatska plemićka obitelj. Najprije su se zvali Radojčić. Sin Ivana Radojčića Šimun, po čijem je nadimku, Delišimun, obitelj i dobila novo prezime, oko 1530–37. bio je kaštelan Klisa. S tog područja obitelj se preselila u Pokuplje. Muški članovi obitelji bili su u vojnoj službi Vojne krajine. Šimunov sin Petar bio je posljednji kaštelan Blagaja na Korani, prije nego što su ga osvojili Osmanlije (1584), i kapetan u Gvozdanskom. U XVII. st. ističe se Krsto (u. oko 1696), Franjin sin, kojemu 1659. kralj Leopold I. potvrđuje plemstvo pa njemu i njegovim rođacima dodjeljuje grb. Za Zrinsko-frankapanske urote bio je vjeran kralju i kao nagradu za vjernost 1677. dobio Turanj. God. 1675. dobio barunsku titulu. Kako nije imao djece, Krsto je 1676. posinio Franju Krstu Jelačića, koji je uzeo njegovo prezime i naslijedio posjede. Franjo Krsto sudjelovao je 1693. u vojnim akcijama oko rijeke Une. God. 1702. bavio se pitanjem podređivanja Varaždinskoga generalata banskoj upravi. Skupa s Franjom Vragovićem 1704. zapovijedao je hrvatskom vojskom upućenom u Ugarsku za ustanka Ferenca II. Rakóczyja. God. 1705. postao je zapovjednikom Kostajnice. U početku XVIII. st. sudjelovao je u gušenju I. »vlaške« bune te Kupske bune u Banskoj krajini. Grofovski naslov i novi, prošireni grb dobio je 1708. Sudjelovao je 1712. u radu Hrvatskoga sabora pri donošenju Pragmatičke sankcije. Umro je bez potomaka 1712. u Gori kraj Petrinje. Posjede je naslijedila njegova supruga Barbara Sidonija, koja je umrla 1713., ostavivši oporučno svoja imanja crkvama i samostanima. Delišimunovići iz sporedne grane potvrdu svojega plemstva dobili su 1686. U drugoj polovici XVIII. st. Delišimunovići se spominju u Žumberku kao plemići jednoselci.
