deseterac, stih od deset slogova usmenoga i umjetničkoga pjesništva. U povijesnim pregledima europske književnosti susreće se od kasnog srednjovjekovlja u obliku francuskog décasyllabea, engleskoga jampskog pentametra, a ponegdje i talijanskog endecasillaba, jedanaesterca sa ženskim završetkom. U hrvatskom usmenom pjesništvu ostvaruje se kao tzv. epski s cezurom nakon 4. sloga (4 + 6: Dva su bora || uporedo rasla) i kao tzv. lirski s cezurom nakon 5. sloga (5 + 5: Tvoji su zubi || biser sićani). Prve deseteračke pjesme zabilježio je P. Hektorović (Ribanje i ribarsko prigovaranje, 1556). Deseterac je vrlo raširen stih jer odgovara štokavskom akcenatskom sustavu; njime je ispjevan najveći dio hrvatskih i srpskih usmenih, posebno epskih pjesama. Od XVII. do potkraj XIX. st. javlja se i u pisanoj književnosti u mnogih epskih i lirskih pjesnika (F. K. Frankapan, I. Đurđević, F. Grabovac, A. Kačić Miošić, M. A. Relković, S. Vraz, I. Mažuranić, G. Martić, L. Botić, J. Hranilović, A. Harambašić i dr.). Versološka istraživanja upozoravaju da proces zamjene narodnog deseterca tzv. metričkim (M. Franičević) nije tako jednostavan. U novijim radovima prisutno je mišljenje da je i organizacija ritma deseterca od presudne važnosti za ustaljenu sintaktičko-intonacijsku artikulaciju (Z. Kravar).
