Djebar [εba:'ʀ], Assia (pravo ime Fatima-Zohra Imalayen), alžirska književnica (Cherchell, 30. VI. 1936 – Pariz, 6. II. 2015). Iz obitelji intelektualaca, završila je povijest 1956. na Visokoj djevojačkoj školi (École normale supérieure de jeunes filles) u Sèvresu, te doktorirala francusku književnost 1999. na Sveučilištu Paul-Valéry Montpellier III. Pobornica alžirskoga pokreta za nacionalno oslobođenje, izvještavala je 1958–62. za antikolonijalni list El Moudjahid, 1959–2001. radila je kao predavačica i znanstvenica na više sveučilišta i kulturnih ustanova u Maroku, Alžiru, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Piše na francuskome. Zanimanje za feminističke teme, kao prva u alžirskoj književnosti, najavila je već romanom Žeđ (La Soif, 1957), o sazrijevanju zapadnjački odgojene Alžirke, a konzervativne alžirske običaje propitivala je i u romanu Nestrpljivi (Les Impatients, 1958), o emocionalnim previranjima privilegirane djevojke. U romanima Djeca novoga svijeta (Les Enfants du nouveau monde, 1962) i Naivne ševe (Les Alouettes naïves, 1967), u kojem prikazuje ženski doživljaj alžirskoga rata za nezavisnost, kao i u zbirci novela Alžirske žene u haremu (Femmes d’Alger dans leur appartement, 1980), naslovljenoj prema slici Eugènea Delacroixa, daje kritiku patrijarhata i feministički pogled na prošlost i sadašnjost domovine obilježene kolonijalizmom. Svojevrstan pomak u izričaju razvidan je u zapaženom romanu Ljubav, fantazija (L’Amour, la fantasia, 1985), gdje, oblikujući pripovjednu strukturu nalik fantaziji, dokumentarne, arhivske materijale iz kolonijalnoga razdoblja vješto isprepliće s djelomično autobiografskom pričom o mladoj Alžirki francuske izobrazbe, ujedno ukazujući na rodne, političke i jezične podvojenosti suvremenog alžirskog identiteta. Te je teme uspjelo razvijala i u romanima Sultanija u sjeni (Ombre sultane, 1987), Daleko od Medine (Loin de Médine, 1991), Beskrajan je zatvor (Vaste est la prison, 1995), u kojem ostvaruje vrsnu polifoniju ženskih glasova, Nestajanje francuskoga jezika (La Disparition de la langue française, 2003), gdje propituje odnos između jezika alžirskih predaka i francuskih kolonizatora, te u osobnije intoniranim djelima Alžirski bijela (Le Blanc de l’Algérie, 1995) i Nigdje u očevoj kući (Nulle part dans la maison de mon père, 2007), na razmeđi autobiografije i fikcije.
Pisala je poeziju (npr. Pjesme za sretan Alžir – Poèmes pour l’Algérie heureuse, 1969) i drame, a zapažena je i kao redateljica dokumentarnih filmova Pjesma žena s planine Chenoua (La Nouba des femmes du mont Chenoua, 1977) te Zerda i pjesme zaborava (La Zerda et les chants de l’oubli, 1979). Od 2005. članica Francuske akademije (kao prva spisateljica iz Magreba).
