Dragojević, Oliver

Dragojević, Oliver, hrvatski pjevač i instrumentalist (Split, 7. XII. 1947Split, 29. VII. 2018). Jedan od najpopularnijih hrvatskih izvođača zabavne glazbe i dalmatinske šansone.

U Splitu je pohađao glazbenu školu te svladao tehnike sviranja klavira, klarineta i (usporedno) gitare. Godine 1962. angažiran je kao klavijaturist i pjevač u sastavu Tequila, koji ubrzo mijenja ime u Batali i stječe popularnost na novoj splitskoj pop-sceni izvodeći skladbe Beatlesa, Kinksa, Elvisa Presleya, sastava Spencer Davis Group i dr.

Osim u duhu mediteranske glazbene tradicije, Dragojević se glazbeno profilirao pod utjecajem Raya Charlesa, Stevieja Wondera, skladateljskog tandema Lennon – McCartney i baladnoga popa. Novi zamah karijera mu dobiva poznanstvom sa skladateljem Zdenkom Runjićem, čijom je skladbom »Picaferaj« 1967. debitirao na Splitskom festivalu. Iako mu ta izvedba nije osigurala proboj u festivalsko finale, njome su iscrtane estetske pretpostavke za glazbeni izraz poslije poznat kao dalmatinska šansona: svojevrsnu sintezu bel canta, elemenata klapske pjesme, šansone, te općenito snažne mediteranske osjećajnosti, uz stihove otpjevane na dalmatinskom dijalektu.

Nakon razdoblja nastupanja u inozemstvu (1967–72., u Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Kanadi, Meksiku) Dragojević sudjeluje kao gitarist i pjevač u postavi Dubrovačkih trubadura (1972–73), te (tijekom ljeta 1973) u novoosnovanom sastavu More. Kratkotrajno se još jednom (1973–74) priključuje sastavu Batali, a početak trajne solističke karijere obilježio je izvedbom skladbe Tea Trumbića »Ča će mi Copacabana« (Splitski festival 1974., nagrada publike).

Godine 1975. objavio je samostalni prvijenac Ljubavna pjesma (sa skladbama »Što učinila si ti«, »Picaferaj« i dr.). Iste godine na Splitskom festivalu izveo je refleksivnu, evokativnu baladu »Galeb i ja« (stihovi: Tomislav Zuppa) koja je, unatoč skromnom početnom uspjehu, kvalitetom nadrasla regionalni značaj i postala transžanrovski standard te postavila nove temelje za plodnu i uspješnu suradnju sa Z. Runjićem. Ugled kod kritike i publike potvrdio je drugim studijskim albumom Malinkonija (1977), koji objedinjuje hitove iz prethodnih dviju godina (»Malinkonija«, »Skalinada«, »Našoj ljubavi je kraj«, »Ako izgubim tebe«, »Galeb i ja« i dr.).

Komercijalno uspješnim ostvarenjem Poeta (s iznimnom baladom »Molitva za Magdalenu« i uglazbljenom pjesmom Tina Ujevića »Zelenu granu s tugom žuta voća«) te albumom Vjeruj u ljubav (kojega je zapažena naslovna tema, uz gostujuće glazbenike iz slovenskog sastava Pepel in kri, sintetizirala elemente kantautorskog popa, mediteranskog senzibiliteta i gospela) zaključio je prvu kreativnu fazu, zaokruženu retrospektivnim projektom Oliver 5 (1980). Idućih godina popularnost je održavao balansirajući između emotivnog, baladnog materijala (npr. naslovna skladba albuma Jubavi jubavi iz 1981., s klapom Trogir), konvencionalno dizajniranih skladba za najširu publiku te zabavnih doskočica (»Nadalina«, u suradnji s Borisom Dvornikom).

Na sarajevskom festivalu Vaš šlager 1983. skladba »Moje prvo pijanstvo« osvojila je nagradu za najbolji tekst i najbolju interpretaciju. Unatoč uspjehu kod publike, albumi Žuto lišće ljubavi (1987) i Svirajte noćas za moju dušu (1988) općenito se smatraju slabim točkama njegova opusa. Riječ je o ostvarenjima koja su mjestimično iskazala sklonost autorskim i komercijalnim ustupcima, razotkrivajući prve pukotine suradnje sa Z. Runjićem. Izvedbom skladbe Marine Tucaković i Aleksandra Radulovića »Što to bješe ljubav« (Splitski festival 1988) osvojio je nagradu stručnog ocjenjivačkog suda. Na dvostrukome koncertnom albumu Oliver u HNK zabilježen je nastup održan 8. veljače 1989.

Album Teško mi je putovati (1992) označio je svršetak suradnje sa Z. Runjićem, te Dragojević počinje surađivati s drugim, mlađim autorima (Remi Kazinoti, Neno Belan, Dino Dvornik, Zlatan Stipišić, i dr.). Revitalizaciju karijere obilježila je interpretacija Stipišićeve skladbe »Cesarica« (1993), kojom je sredinom 1990-ih uspostavio čvršću komunikaciju s mlađom publikom. Idućim radovima, Neka nova svitanja (1994) i Vrime (1995), dovršena je Dragojevićeva interpretativna transformacija iz tradicionalnijih u modernije oblike unutar sličnih žanrovskih koordinata. Decentnim, perfekcionistički izvedenim ostvarenjima iz pozne stvaralačke etape od 2000. do 2010 (Dvi, tri riči, Trag u beskraju, Vridilo je i Samo da je tu) održao je status jednoga od najomiljenijih hrvatskih vokalnih stilista. Posljednji studijski album Tišina mora objavio je 2013.

Dobitnik je 30 nagrada Porin, uključujući onaj za životno djelo.

Dragojević, Oliver. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.1.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16130>.