Drašković, Juraj II., hrvatski ban i kardinal (Biline kraj Knina, 5. II. 1525 – Beč, 31. I. 1587). Rano je ostao bez oca, pa se o njemu brinuo ujak, velikovaradinski biskup Juraj Utješenović. Školovao se u Krakovu, Beču i Padovi. Do 1557. obavljao je više nižih crkvenih službi (velikovaradinski kanonik, prepošt u Jasovu u Slovačkoj) i 1553. bio imenovan tajnikom kralja Ferdinanda I., u čijoj je pratnji bio 1555. na državnom saboru u Augsburgu. Ferdinand I. imenovao ga je 1557. biskupom u Pečuhu, što je papa potvrdio 1560., ali zbog osmanskog pustošenja ondje nije boravio. Na trećem zasjedanju Tridentskoga koncila 1561–63. sudjelovao je kao izaslanik kralja Ferdinanda I. i Ugarskoga Kraljevstva (pro regno Hungariae). Na koncilu se zauzimao za ukidanje celibata, stalnost biskupske rezidencije, pomirljivost i ekumenizam te se angažirao u raspravama oko sakramenata. Zagrebački biskup postao je 1563., ostavši na toj dužnosti do 1574. te je na području Zagrebačke biskupije provodio odluke Tridentskoga koncila. Podupirao je djelatnost isusovaca u Hrvatskoj, sazvao tri biskupijske sinode (1566., 1570. i 1574), otvorio sjemenište u Zagrebu i suzbijao protestantske utjecaje. Ujedno je od 1567. bio na dužnosti hrvatsko-slavonskoga bana (do 1578), isprva zajedno s Franjom I. Frankapanom Slunjskim (1567–72), zatim sam 1572–74. te zajedno s Gašparom Alapićem 1574–78. U tom je razdoblju 1573. izbila velika hrvatsko-slovenska seljačka buna tijekom koje je nastojao izbjeći oružane sukobe obećavajući pobunjenim kmetovima da će za njih posredovati kod vlastele i kralja, iako ga se povezuje i s osudom i kažnjavanjem pobunjenika. Angažirao se i u obrani od Osmanlija i utvrđivanju Vojne krajine. Od 1574. bio je i kaločki nadbiskup, a 1578. imenovan je kraljevskim kancelarom i biskupom u Győru, gdje je omogućio osnutak isusovačkoga kolegija te osigurao dolazak glagoljaških svećenika na područje Gradišća naseljeno Hrvatima. Kralj Rudolf II. imenovao ga je 1584. kraljevskim namjesnikom za Ugarsku, a papa 1585. kardinalom.
