STRUKE:

alfabet

ilustracija
ALFABET, sinajsko pismo i semitski alfabet (lijevo); stari grčki i italički (desno)

alfabet, konvencionalno poredan niz svih slova koja se upotrebljavaju u kojem pismu, pa onda, u prenesenom smislu, svih znakova u kojem sustavu. Ime je preuzeto iz grčkoga, gdje sva slova imaju imena, a prva se dva u nizu kojim se nabrajaju zovu alfa i beta. Grci su negdje na početku I. tisućljeća pr. Kr. uzeli slova od semitskih Feničana i prilagodili ih potrebama svojega jezika, a zajedno sa slovima preuzeli su i njihova semitska imena (alef: govedo, beth: kuća). To su semitske riječi koje označuju predmete kojima su ta slova prvotno bile slike. Njima su se one isprva pisale kao ideogrami, a onda su ta slova počela značiti još samo njihov početni glas. Od slikovnoga (piktografskog i ideografskog) pismo je tako postalo glasovno. Kako se u semitskim pismima pišu samo suglasnici, a samoglasnici podrazumijevaju, tek su se u grčkoj prilagodbi tim slovima počeli pisati i oni, pa je tako pismo postalo doista glasovno. Grčka slova preuzeta su i u drevnoj Italiji i tamo se oko VI. st. pr. Kr. razvila u latinicu. No nisu im preuzeta i imena. Ona se tu nazivaju po glasu koji se njima piše (a, be, ce, de), pa se po ta prva četiri latinski alfabet zove abeceda. Kada je u IX. st. stvoren slavenski alfabet na sliku i priliku grčkoga, dobila su i u njem slova posebna imena, te se po prvim dvama (az i buki) slavenski alfabet (glagoljični i ćirilični) zove azbuka. U pravom se smislu naziv alfabet odnosi samo na semitsko pismo (feničko, hebrejsko, aramejsko, sirsko, arapsko), grčko i njegove italske inačice, pa i na latinsku abecedu i na slavensku azbuku. Nasuprot tomu stoje slogovni alfabeti: npr. klinovo pismo, u kojem slova označuju slogove, japanska inačica slogovnog pisma. Od semitskoga su pisma potekli indijski alfabet u kojem se pišu suglasnici, a njima dodaju dijakritički znakovi za vokale, i etiopski u kojem se slova za konsonante javljaju u različitim inačicama prema tome s kojim vokalom konsonant tvori slog. Kinesko je pismo granični slučaj alfabeta. U njem se svaka riječ piše svojim slovom, stiliziranom svojom slikom. Takvo ideografsko (slikovno) pismo bili su najstariji sumerski klinopis u Mezopotamiji i prvotni egipatski hijeroglifi. U hrvatskoj pismenosti susreću se tijekom povijesti tri alfabeta: latinica, glagoljica i ćirilica. Latinica se počela rabiti prva, već od IX. st., ali se njome isprva pisao uglavnom samo latinski jezik. Latinskim se slovima u očuvanim spomenicima hrvatske riječi i imena pišu samo u zapisima na latinskom jeziku. Na prijelazu iz IX. u X. st. Hrvatima je s crkvenoslavenskim bogoslužjem došla glagoljična azbuka i dugo se onda, prema svjedočanstvu spomenika, samo ona rabila u slavenskoj hrvatskoj pismenosti. Od XII. st. javlja se uz nju i ćirilica, grčko pismo prilagođeno i nadopunjeno da se rabi prema ustrojstvu glagoljice. Proširilo se, dolazeći iz Bugarskoga Carstva prvo u Humu, a onda u primorju i na otocima ispod Splita, a njezin je utjecaj već rano zamjetan u šibenskom zaleđu i na sjeveru sve do Kvarnera i Istre. U hrvatskoj pismenosti osobito je važna zapadna ćirilica, zvana bosančica (bosanica). Razvila se iz posebnoga zapadnog tipa brzopisne ćirilice. Slova su joj poprimila posebne oblike, a načelo se pisanja posvema osamostalilo od tradicije ćirilične pismenosti. Od prijelaza iz XII. u XIII. st. počinju se i hrvatski tekstovi pisati latiničnom abecedom. Prvo se to jače proširilo u XIV. st. u šibenskom kraju.

alfabet. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1634>.