Držić, Marin

ilustracija
DRŽIĆ, Marin, spomenik u Dubrovniku
ilustracija1ilustracija2

Držić, Marin (zvan Vidra), hrvatski pjesnik, dramski pisac, autor političkih tekstova i glumac (Dubrovnik, 1508Venecija, 2. V. 1567). U duhu obiteljske tradicije bio je određen za svećenika. Kao klerik bio je upravitelj crkve Svih svetih, zvane Domino, u Dubrovniku i Sv. Petra na Koločepu. U mladosti se zanimao za glazbu, pa ga je 1538. Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike izabralo za orguljaša stolne crkve sv. Marije. Iste mu je godine dodijelilo potporu od 30 dukata da, premda je već bio u zrelijoj dobi, ode na studij u Italiju. Sljedeće godine već je bio u Sieni, gdje je studirao na tamošnjem sveučilištu. God. 1541. Senat toga toskanskoga grada odlučio je, a Opće vijeće potvrdilo, da se Držić izabere za vicerektora Sveučilišta. Stjecajem okolnosti za njegova mandata nije bilo rektora pa je obavljao i tu dužnost. God. 1542. sienska policija vodila je istragu o jednoj kazališnoj predstavi u privatnoj kući plemićke obitelji Gazzaia. Utvrđeno je da je u tom inače zabranjenom kazališnom događaju sudjelovao i rektor Držić, koji je glumio ljubavnika. Sudionici su bili oštro kažnjeni, ali su vlasti prema Držiću bile blage, najvjerojatnije zbog visoka društvenog položaja. Uskoro se vratio u Dubrovnik, gdje je susreo austrijskoga grofa Christopha Rogendorfa, avanturista i tajnog agenta u službi španjolskog dvora. S grofom, tobožnjim hodočasnikom u Svetu zemlju, Držić je putovao 1545. u Beč a onda u Carigrad, ali se zbog nekih političkih razmirica naglo vratio u Dubrovnik, gdje je policija istraživala njegovo prijateljevanje s austrijskim grofom.

God. 1548. Pomet družina izvela je pred Kneževim dvorom komediju Pomet, kojoj je tekst danas izgubljen. U toj se komediji prvi put pojavio lik Dunda Maroja, a i drugih Dubrovčana koji su poslije postali središtem najslavnije Držićeve komedije Dundo Maroje. Iste je godine u istom prostoru izvedena i stihovana pastirska igra Tirena. Predstava je alegorijski prikaz dubrovačke vlasti i posve je pozitivno određena prema slavi Dubrovnika i njegove vlastele. Po tome je iznimka u Držićevu opusu. Predstavu je prekinuo jak vjetar, ali to nije spriječilo neke jalne suvremenike da optuže Držića da mu djelo nije originalno. Od optužaba za plagijat Držić se branio sam, a branio ga je i književnik M. Vetranović u Pjesanci u pomoć Marinu Držiću. God. 1550. izvedena je stihovana komedija Novela od Stanca u zatvorenom prostoru na piru Martolice Hajdinova i Anice Kabužić. To je najkraća Držićeva komedija, u kojoj je u briljantnim stihovima i s dobrom scenskom karakterizacijom likova prikazana spletka što ju skupina dubrovačkih mladića izvodi nad ponešto zbunjenim Vlahom Stancom. God. 1551. iz tiska su izišle knjige Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLIII, u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski i Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, u koju je osim do tada napisanih stihovanih piščevih drama uvršten i mali petrarkistički kanconijer ljubavne poezije. Iste su godine zajedno izvedene Tirena i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, koja je svojevrsni mitološki prolog cijeloj predstavi. Za drugu izvedbu Tirene Držić je napisao i poseban proslov u kojem s dosta ponosa govori o svojem književnom radu i svojim napadačima. U Vijećnici Kneževa dvora predstavila je Pomet družina 1551. proznu komediju Dundo Maroje, u kojoj se pojavljuju poznata lica iz Pometa. Drama se otvara proznim tekstom koji govori Negromant od Velicijeh Indija i u kojem se izlaže svojevrsna socijalistička piščeva utopija i najavljuje njegov poslije sve jači kritički odnos prema dubrovačkoj oligarhiji. U komediji su prikazana zbivanja u Rimu, kamo su za vrijeme Svete godine 1550. stigli mnogobrojni Dubrovčani, a među njima i Dundo Maroje, koji je došao spasiti dukate što ih je prije nekoliko godina dao sinu kako bi se bavio trgovinom. Družina Gardzarija izvela je 1552. u predionici vune komediju Pjerin, od koje su sačuvani samo nepovezani ispisi. Djelo je nadahnuto suvremenim eruditnim blizanačkim komedijama, a izvor su mu Plautovi Menaechmi. U sljedeće dvije godine na sceni su prikazane komedija Džuho Krpeta, također djelomično sačuvana, zatim u Kotor smještena prozna komedija Mande, kojoj su u središtu prevareni muž Tripče i njegova vesela supruga. Nije poznato kada je izveden prozni Arkulin, u kojem se dramatiziraju zgode škrta i nastrana starca kojemu se na kraju uz pomoć čarobnjaštva dogodi sve ono što je najmanje želio. Družina Njarnjasi izvela je 1555. po Plautovoj Aululariji prerađenu komediju Skup, u kojoj se dramatiziraju nevolje sa škrtcem. To je uz Dunda Maroja još jedna velika Držićeva komedija u kojoj se, kao i u prethodnim manjim komedijama kakve su Pjerin, Arkulin i Mande, dramatiziraju nevolje zlih i asocijalnih likova. U Prologu Skupu Držić je najavio povratak pastirskoj igri. Obećanje je održao pa je druga njegova velika pastorala, Grižula, izvedena 1556. na piru Vlaha Sorkočevića. Napisana na način sienskih ženidbenih komedija, ta je pastirska igra najavila strukturu slavne Shakespeareove komedije San Ivanjske noći, a svojim paralelnim mitološkim i pastirskim radnjama jedno je od najintrigantnijih Držićevih scenskih djela. Vlasti su 1558. nakon urednog zahtjeva zabranile izvođenje tragedije Hekuba s opaskom da bi njezina izvedba mogla uznemiriti pučanstvo. Djelo je prikazano godinu dana poslije, a izveli su ga glumci Družine od Bidzara. To je jedina Držićeva tragedija. Sastavio ju je koristeći se stihotvornim iskustvima domaćih prethodnika i posežući za Dolceovim talijanskim prijevodom Euripidove Hekube. Premda na prvi pogled prijevod, Držićeva tragedija posve je originalno, osobnim glasom i političkim aluzijama opterećeno djelo. God. 1562. Držić je napustio Dubrovnik i naselio se u Veneciji, gdje je dobio mjesto kapelana mletačkog biskupa. Venecijanska policija istraživala je neku ostavinsku nejasnoću, pa je Držić jednom prilikom u Dubrovniku dao vrlo literaran opis smrti prijatelja Primovića. Usred ljeta 1566. Držić u Firenci piše urotnička pisma vojvodi Cosimu Mediciju i njegovu sinu Francescu. Sačuvano je pet pisama, a postoje naznake da je Držić napisao još dva pisma. Četiri je pisma 1930. u firentinskome Nacionalnom arhivu pronašao francuski slavist J. Dayre, a 2007. Lovro Kunčević još jedno. U pismima Držić ponešto uzrujanim tonom objašnjava vojvodi uzroke uzurpacije dubrovačke oligarhije nudeći mu svoje usluge ako se odluči srušiti njihovu vlast. Za Držića njihova uzurpacija ima prije svega socijalne uzroke, ali mu je posebno odbojan njihov prijateljski odnos s Turcima. U pismima se Držić pokazuje kao prvi veliki kritičar političke stvarnosti svojega rodnoga grada. Godinu dana nakon pokušane urote Držić je umro. Pokopan je u zajedničkoj grobnici bazilike sv. Ivana i Pavla.

Književni opus Držićev pokazuje veliko piščevo poznavanje suvremenoga talijanskog ali i prethodnoga antičkog teatra. Držić je u Sieni temeljito proučio poetiku Plautovih i Terencijevih komedija, koje su bitno utjecale na nastanak njegovih najvažnijih proznih komedija. Upoznao je i većinu autora onodobne eruditne komedije, i to posebno L. Ariosta, koji mu je među suvremenicima bio uzorom. U Sieni se izravno susreo s tamošnjim pastirsko-mitološkim igrama, pa su njegove pastorale bile izravno potaknute tim drugdje slabije poznatim žanrom. Posebno mu je bio blizak venecijanski poligraf i autor u svoje doba slavnih tragedija L. Dolce, iz čijega je opusa posegnuo za tragedijom o Hekubi. Što se domaćih prethodnika tiče, Držić je dobro poznavao nešto stariji dramski opus N. Nalješkovića i svakako mu nisu bili nepoznati scenski tekstovi M. Vetranovića. Iskustva tih pisaca ugrađena su u njegova dramska djela, koja su bitno nadišla sve što je prije njega u dramskom žanru napisano na hrvatskom jeziku. Premda nadahnut renesansnim kazališnim iskustvima, on je u sve tekstove unosio nemir svoje manirističke epohe. Pod krinkom prividno vedrih komedija Držić je zapravo autor vrlo nemirnih djela, najznačajniji autor hrvatskoga manirizma. Toj književnoj epohi ne pripada samo njegova tragedija Hekuba, nego su nemirom, unutrašnjom uzbuđenošću i nezadovoljstvom obilježeni svi njegovi tekstovi, svejedno je li riječ o komedijama ili o pastirskim igrama. Pripadao je naraštaju pisaca koji nije poznavao optimizam prethodnika, naraštaju umornih ljudi koji su shvatili da se od proklamiranih ideala renesanse nije ostvario ni jedan. Ta emocija obilježava njegov opus i daje mu posebnu težinu. Vlastita sredina nije prepoznala njegov talenat, pa se u njoj nije ugodno osjećao. Bio je nekom vrstom izgnanika, čovjeka koji je htio inozemna iskustva presaditi u vlastitoj sredini. Njegova inovativnost ostala je za života neprepoznata, postupno su ga otkrivali budući naraštaji. Djela su mu bila u nekoliko navrata pretiskivana već u XVII. stoljeću, ali prije druge polovice XIX. stoljeća njegov opus nije bio poznat ni znanstvenicima. Premda su mu na sceni HNK-a u Zagrebu igrali Novelu od Stanca u posljednjim godinama XIX. stoljeća, Držićev se moderni scenski glas prepoznao tek nakon prvih adaptacija M. Foteza, koji je 1938. postavio u Zagrebu Dunda Maroja. U sljedećim desetljećima na scenu su postavljene sve njegove drame, prevođen je na mnoge svjetske jezike i prikazivan na stranim scenama. Najprije prerađivana, Držićeva se djela danas izvode s visokim stupnjem izvornosti. Najbolje su izvedbe ostvarene na dubrovačkim otvorenim scenama.

Držić, Marin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16386>.