STRUKE:

ekologija

ekologija (eko- + -logija), znanost koja proučava odnose među organizmima te odnose organizama i njihova okoliša.

Ekologija bilja grana je botanike koja proučava odnose biljnoga svijeta prema okolišu. Ona se često dijeli na autekologiju ili ekologiju pojedinih biljnih vrsta i sinekologiju ili ekologiju biljnih zajednica. Ekologija bilja najtješnje je povezana s drugim botaničkim disciplinama, kao što su geobotanika, fiziologija, genetika, morfologija, sistematika.

S obzirom na predmet istraživanja (biljke i biljne zajednice), ekologija bilja smatra se botaničkom i biološkom znanošću. No ekologija u cjelini ima izrazito interdisciplinarni karakter, jer proučava odnose biljaka i životinja prema vrlo raznolikim činiteljima živog i neživog okoliša. To su klimatski činitelji, edafski činitelji ili činitelji tla, utjecaji biljnoga i životinjskog svijeta, a u najnovije geološko doba sve više su izraženi i vrlo raznoliki posredni i izravni utjecaji čovjeka, tzv. antropogeni faktori. Iz toga slijedi da je ekologija usko povezana s drugim, u prvom redu prirodnim znanostima, kao što su klimatologija, pedologija, geologija i dr.

Ekologija životinja proučava odnose životinja prema živoj i neživoj prirodi. Između životinja u prirodi postoji cio splet uzajamnih odnosa, tj. one žive u određenim zajednicama i na određenom staništu, izvan kojih je njihov opstanak nemoguć. Svaka promjena kemijskih, fizičkih i bioloških činitelja uzrokuje poremećaj dinamičke ravnoteže cijele zajednice. Tako je npr. promjena klime u prošlosti uzrokovala nestajanje jednih i pojavljivanje drugih vrsta. Ekologija životinja proučava i prilagođivanje životinjskih vrsta životnim okolnostima, tumači promjene u građi i funkciji pojedinih organa i u načinu života; ona istražuje značenje tih promjena u procesu evolucije životinjskih vrsta. Svojim proučavanjem obuhvaća i izumrle vrste (paleoekologija), uzroke njihovu nestanku i činitelje koji uzrokuju današnju raširenost životinja na Zemlji.

U novije doba sve je jasnije da se ekologija ne može ograničiti na izdvojeno proučavanje biljaka ili biljnih zajednica (fitocenoza), odnosno životinja i životinjskih zajednica (zoocenoza), već treba istraživati i više cjeline koje tvore funkcionalne jedinice biosfere ekosustave.

Ekologija čovjeka ili humana ekologija bavi se proučavanjem odnosa čovjeka i njegova okoliša. U novije se doba naglo razvija, jer je čovjek, kao glavni zagađivač prirode, tehnološkim razvojem i demografskom ekspanzijom jako povećao svoj utjecaj na okoliš, koji tako izmijenjen šteti njegovu zdravlju i ugrožava mu opstanak. Stanovništvo svijeta raste znatno brže od proizvodnje hrane, prirodni se izvori neracionalno troše, biosfera se svakim danom sve više zagađuje otpadnim tvarima, količina obradivog zemljišta smanjuje se. Zato danas razumni dio čovječanstva posvećuje veliku pozornost zaštiti i unapređenju svojega okoliša i biosfere. Moderni ekološki pokret smatra da je problem zaštite ljudskog okoliša jedno od osnovnih pitanja suvremene civilizacije, povezan sa sudbinom ljudske vrste. Godine 1972. održana je u Stockholmu prva konferencija UN-a posvećena pitanjima ekološke krize i čovjekova okoliša, pošto je 1971. god. 2200 istaknutih znanstvenika iz 23 zemlje UN-u uputilo apel upozoravajući na »zajedničku dosad neviđenu opasnost«. Zaključci konferencije iz 1972. sadržani su u Deklaraciji o načelima, u kojoj su (u 26 načela) izložene mjere što bi se morale poduzimati radi zaštite čovjekova okoliša. (→ zaštita okoliša)

Uz biološku ekologiju danas se razvijaju, služeći se biološkim modelima, još i socijalna ekologija, grana sociologije koja se bavi utjecajem okoline na ljudsko društvo ili pojedince, te ekološka ekonomija – grana ekonomije koja se bavi proučavanjem međuodnosa gospodarstva i okoline.

Na svim se hrvatskim sveučilištima (Osijek, Rijeka, Split i Zagreb) ekološka naobrazba stječe na odjelima vezanima uz biologiju, šumarstvo i poljoprivredu. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ekologija se naučavala i istraživala kao dio opće biologije do 1984., kada je osnovan poseban studijski smjer. Na Šumarskom fakultetu, gdje proučavanje šuma zahtijeva dobro poznavanje ekosustava, ekologija se detaljno proučava. Na Fakultetu poljoprivrednih znanosti ekologija je dio proučavanja odnosa tla i poljoprivredna kultura. – Istraživačke organizacije u kojima je ekologija predmet proučavanja vezane su sa Sveučilištem, a dijelom uz centre za istraživanje mora (ekologija mora) Instituta »Ruđer Bošković« u Zagrebu i Rovinju, Instituta za oceanografiju u Splitu (i njegova Laboratorija u Dubrovniku), Instituta za mediteranske (poljoprivredne) kulture u Splitu, te uz vodoprivredne organizacije uz rijeke Savu i Dravu (ekologija slatkih voda). – Socijalna ekologija proučava se na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ekonomska ekologija u nas je tek u početcima na Ekonomskom institutu u Zagrebu te na Fakultetu poljoprivrednih znanosti. – Časopisi koji obrađuju ekološku tematiku u nas su: Periodicum biologorum, Acta Adriatica, Acta Botanica Croatica, Natura Croatica i Priroda. Časopis Socijalna ekologija izdaje Hrvatsko sociološko društvo iz Zagreba. Radove i ekološke napise povremeno objavljuju znanstveni, stručni i tehnički časopisi iz područja šumarstva, poljoprivrede, kemijske tehnologije, građevinarstva i energetike.

ekologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17328>.