elektrolitska disocijacija

elektrolitska disocijacija, rastavljanje elektrolita na ione otapanjem ili taljenjem, što je uzrok električnoj provodnosti njihovih otopina ili talina. Elektrolitsku disocijaciju otapanjem u vodi prvi je 1887. objasnio S. A. Arrhenius. Disocijacija tzv. pravih elektrolita, koji se i prije disocijacije sastoje od iona (ionski kristali), događa se samo otapanjem, a na rastavljenim se ionima nakupljaju molekule otapala (solvatacija). Tako npr. kristal natrijeva klorida (NaCl) tvore ioni natrija (Na+) i klora (Cl), no čvrsti NaCl ne provodi struju jer se ioni ne mogu kretati kroz kristal. Djelovanjem vode kristal se otapa, ioni natrija i klora razdvajaju se i hidratiziraju (okružuju se molekulama vode), a nastala vodena otopina može voditi električnu struju. Međutim, disocijacija tzv. potencijalnih elektrolita, koji se prije disocijacije ne sastoje od iona, događa se tek reakcijom njihovih molekula s molekulama otapala. Tako npr. plin klorovodik (HCl) u reakciji s vodom daje hidronijev ion (H3O+) i ion klora (Cl).

Stupanj disocijacije molekula ovisi o naravi elektrolita, koncentraciji i temperaturi, a određuje se mjerenjem električne provodnosti otopine. On je to viši što je otopina elektrolita razrjeđenija. Visok stupanj disocijacije pokazuju jake kiseline, jake baze i soli jakih kiselina i jakih baza. U vrlo razrijeđenim vodenim otopinama disocirane su gotovo sve jedinke tih elektrolita. Sama voda slab je elektrolit i neznatno je disocirana, pa jedna litra sadržava tek po 10–7 mola iona H+ i OH. Umnožak tih dviju koncentracija stalan je u svim vodenim otopinama (pH); Arrheniusova teorija elektrolitske disocijacije protumačila je važne kemijske pojave (reakcije elektrolita, njihovu električnu provodnost, odstupanje njihova osmotskog tlaka). (→ elektroliza)

elektrolitska disocijacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17623>.