Emerson [e'məɹsən], Ralph Waldo, američki esejist i pjesnik (Boston, 25. V. 1803 – Concord, Massachusetts, 27. IV. 1882). Odrekao se svećeničkoga poziva (1832); putovao je u Europu, gdje je upoznao Wordswortha, Coleridga i Carlylea; poslije je živio u gradiću Concordu, blizu Bostona. Javno je djelovao svojim »svjetovnim propovijedima« i predavanjima na teme o kojima je i inače pisao: Priroda (Nature, 1836), Ogledi: prvi niz (Essays: First Series, 1841), Ogledi: drugi niz (Essays: Second Series, 1844). Predavanje Američki učenjak (The American Scholar, 1837) nazvano je »intelektualnom Deklaracijom neovisnosti«; u govoru (1838) na Harvardovu sveučilištu osporio je vrijednosti povijesti kršćanstva i službenih crkava, zagovarajući individualan odnos prema božanstvu. Kao duhovni vođa tzv. transcendentalista uređivao je list The Dial (1842–44). Nakon ponovnoga putovanja u Europu (1847–48) objavio je knjige Ugledni ljudi (Representative Men, 1849) i Engleske značajke (English Traits, 1856), a zatim još nekoliko zbirki eseja: Vođenje života (The Conduct of Life, 1860), Društvo i osama (Society and Solitude, 1870) i drugo. U njegovim pogledima osjeća se prisutnost platonizma, prevladanoga puritanizma, Swedenborga, istočnjačke mistike, njemačke romantike i engleskoga empirizma. Polazeći od teze o jedinstvu svijeta, Emerson razmatra odnos Bog–Čovjek–Priroda. Načelo ljudskoga djelovanja Emerson vidi u oslanjanju na sebe sama (Self-Reliance). Klanjati se pred vanjskim autoritetima i ustanovama znači ne poštivati unutrašnji zakon kojim se istina intuitivno objavljuje svakomu pojedincu. Emersonovi eseji odlikuju se vrlo samosvojnim retoričkim stilom, punim slika, anegdota i zgusnuta uopćavanja; temu ne nastoji logički razviti, već svestrano osvijetliti. U pjesništvu Emerson iskazuje svoje američke ideje iako je vezan još uvijek uz europske tradicionalne oblike: kada se pojavio novi, organički i spontani stih W. Whitmana, Emerson ga je među prvima pozdravio.
