STRUKE:

epilepsija

epilepsija (grč. ἐπıληψία: napadaj) (padavica, »sveta bolest«), zajednički naziv za poremećaje označene pojavom ponavljanih iznenadnih žestokih napadaja kao posljedice patološkog »izbijanja« živčanih stanica mozga. Danas je prihvaćeno da se o epilepsiji govori u množini: epilepsije, zbog šarolikosti i raznolikosti napadaja u različitoj životnoj dobi, u prognozi i različitom utjecaju bolesti na život bolesnika.

Striktno se razlikuje pojam epileptičnog napadaja od bolesti epilepsije. Epileptični napadaj u obliku grčeva, osjetnih, psihičkih ili autonomnih vegetativnih pojava izraz je povremenog, iznenadnog, prekomjernog i nepravilnog izbijanja živčanog tkiva. To je simptom poremećaja funkcije mozga, analogan drugim neurološkim simptomima (paralizi, boli i dr.). Sam po sebi, osobito ako se javi jednokratno, nije epilepsija. Treba mu ponajprije tražiti uzročnu dijagnozu. Epileptične manifestacije praćene su promjenama elektroencefalograma u površinskim ili dubokim dijelovima sive supstancije mozga, ili generalizirano.

U klasifikaciji epilepsije i epileptičnoga napadaja razlikuju se parcijalne (djelomične, žarišne, fokalne) i generalizirane (opće) epilepsije. Važno je i razlikovanje idiopatske epilepsije bez dokaziva uzroka i simptomatske epilepsije, gdje se može dokazati organski faktor.

Žarišne (parcijalne) epilepsije upućuju na žarišnu epileptogenu disfunkciju mozga; opisuju se kao jednostavne motorne ili senzorne epilepsije. Javljaju se lokalizirani tonički ili klonički grčevi ili lokalizirane senzacije (trnci ili sl.), što ukazuje na dio moždane kore zahvaćene podražajnim procesom. Jacksonova epilepsija počinje grčevima mišića, češće na onim dijelovima tijela koji su šire predstavljeni na moždanoj kori (šaka, lice). Analogno nastaju drugi osjetni epileptični napadaji u području primarne vidne, slušne ili njušne areje, a i u slučajevima vegetativnih kriza. – Kod kompleksnih parcijalnih epilepsija (psihomotorne epilepsije, epilepsije temporalnoga režnja) javljaju se krize koje se sastoje od složenih osjetnih halucinacija, složenih motornih (nesvjesni motorni automatizmi), vegetativnih fenomena ili psihičkih poremećaja (subjektivnih doživljavanja déjà vu) ili sumračnih stanja; u pojedinog bolesnika javljaju se istim ili sličnim slijedom i nisu izazvani vanjskim zbivanjima.

Veliki epileptični napadaj (epilepsija major, grand mal), glavni predstavnik generaliziranih epilepsija, označen je pojavom grčeva cijeloga tijela. Napadaju može prethoditi niz žarišnih manifestacija (nekad opisivane kao aura). Može započeti inicijalnim krikom zbog istodobnoga toničkog zatvaranja glasnica i disajnih mišića. Nakon toničkoga grča, koji zahvaća cijelu tjelesnu muskulaturu, slijede ritmički, manje ili više simetrični, klonički grčevi, koji završavaju općim opuštanjem, komom i terminalnim snom. – Po život je opasna pojava epileptičnoga grand mal statusa, ponavljanih velikih epileptičnih napadaja između kojih bolesnik ne dolazi k svijesti. To je najčešće posljedica nepridržavanja propisane terapije, naglih vanjskih promjena ili znak teškog akutnog oštećenja mozga. – Drugi je oblik generalizirane, tzv. centrencefalne epilepsije mali epileptični napadaj (epilepsia minor, petit mal), kod kojega ne dolazi do grčeva; tipični je predstavnik te epilepsije absence (franc. odsutnost), kratkotrajni gubitak svijesti i kontakta s okolinom. Ti kratki napadaji (2 do 5 sekundi) mogu se češće ponavljati, a za dijagnozu je važan EEG-nalaz s generaliziranim paroksizmima »šiljak-val«.

Epilepsija kao bolest javlja se na temelju postupne konsolidacije epileptogenoga procesa. Promjena epileptičnih manifestacija tijekom vremena u istoga bolesnika može biti posljedica sazrijevanja moždanih struktura, progresije uzročnoga procesa, neodgovarajuće terapije, ili vanjskih faktora: neuredan život (uživanje alkohola i sl.). Iznenadne žestoke psihičke promjene oblik su epileptičnoga napadaja. Kronične psihičke promjene (kognitivne, intelektualne, afektivne, promjene ličnosti) nisu same po sebi izraz epilepsije, suprotno prijašnjemu shvaćanju postojanja epileptoidne ličnosti. Danas se zna da te promjene mogu biti posljedica primarnog uzročnog procesa, nuspojava terapije ili društv. čimbenikâ (osjećaj prezira okoline, povlačenje bolesnika u sebe).

U pojavi epilepsije mogu igrati ulogu nasljedni čimbenici: smanjena otpornost živčanih sklopova epileptičnim »izbijanjima«. Različiti faktori (smetnje prokrvljenosti mozga, metabolički faktori, tumor, upala i dr.) izazivaju epilepsiju. Temelj su epileptičnih napadaja biokemijske promjene neurona ili patološke promjene u ozlijeđenim neuronskim skupinama: »pupanje« (oblik regeneracije neurona) i »rasplamsavanje« (širenje patoloških izbijanja na druge dijelove mozga). Suvremene spoznaje o karakteru bolesti, nove mogućnosti antiepileptične terapije, po potrebi kirurška terapija bolesnika s tzv. intraktabilnom (neizlječivom) epilepsijom, suprotno mnogim mistifikacijama u daljnoj i bližoj prošlosti, najvećim su dijelom potpuno promijenili društveni status, radnu sposobnost i prognozu bolesnika s epilepsijom. – U Hrvatskoj su epileptologiju kao užu neurološku disciplinu razvili Franjo Hajnšek, Vjera Dürrigl, Petar Žeškov i dr.

epilepsija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18123>.