Fabrio, Nedjeljko, hrvatski književnik (Split, 14. XI. 1937 – Rijeka, 4. VIII. 2018). Jugoslavistiku i talijanski jezik i književnost diplomirao 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio u riječkim kulturnim ustanovama (Narodno sveučilište, časopis Riječka revija, HNK Ivana pl. Zajca, mjesečnik Kamov), a od početka 1970-ih živio i djelovao u Zagrebu (urednik Dramskoga programa Hrvatske televizije, predavač na Akademiji dramske umjetnosti). Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika 1989–95. Redoviti je član HAZU bio od 1997. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2007.
Najprije se javio kao pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a sredinom 1980-ih i kao romanopisac. U dramskom dijelu Fabrijeva opusa prevladava povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava, najčešće u obliku sukoba između istaknutoga pojedinca i svjetovne ili duhovne vlasti (Reformatori, 1967; Admiral Kristof Kolumbo, 1968; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, 1969; Meštar, 1970; Kralj je pospan, 1971; Magnificat, 1978). Njegov se novelistički postupak (Partite za prozu, 1966; Labilni položaj, 1969; Lavlja usta, 1978; Izabrane pripovijetke, 1990) temelji na dotjeranosti jezične izvedbe, eksperimentiranju oblikom i vještom fabuliranju koje se podudara s postmodernističkim tendencijama. Postmodernistička je poetika i u temelju Fabrijevih romana. Vježbanje života (1985) i Berenikina kosa (1989) pripadaju odvjetku postmodernističke historiografske metafikcije i hibridne su strukture u kojima se prepoznaju sastavnice povijesnog i obiteljskoga (genealoškog) romana te romana o sazrijevanju. U romanu Smrt Vronskog (1994) Fabrio također tipično postmodernistički miješa uvjetne razine tekstualne zbilje i fikcije. Roman Triemeron (2002), određen kao »treći dio Jadranske duologije«, pretiskan je 2005. s Vježbanjem života i Berenikinom kosom pod skupnim nazivom Jadranska trilogija.
Središnji su predmet Fabrijeve književnopovijesne, književnokritičke i prevoditeljske djelatnosti hrvatsko-talijanski dodiri. Zanimao se temama iz povijesti talijanske književnosti, posebice sustavno piscima (F. Tomizza, S. Slataper) koji su podrijetlom, zavičajno i tematski vezani uz hrvatski prostor, fenomenom tršćanske književnosti te njezinim vezama sa slavenskim svijetom (Apeninski eseji, 1969; Štavljenje štiva, 1977). Adaptirao je niz proznih djela za kazalište i televiziju, priredio antologiju talijanske pripovijetke Posljednji dio puta (1984), prevodio djela C. Goldonija, L. Pirandella, A. Moravije, Slatapera i drugih talijanskih pisaca, a objavio i nekoliko knjiga ogleda i kritika o književnim, općekulturnim, kazališnim i glazbenim temama (Odora Talije, 1963; Kazalištarije, 1987; Koncert za pero i život, 1997; Maestro i njegov šegrt, 1997; Ruža vjetrova: sjeverojadranski i drugi eseji, 2003; Orfejeva djeca, 2008).
