amaterizam

amaterizam (franc. amateurisme, od amateur: ljubitelj), bavljenje kakvom djelatnošću – posebice športskom, umjetničkom, tehničkom i sl. – izvan profesionalnih obveza, a radi osobnoga zadovoljstva, radi druženja i sl. (a u tom se slučaju amaterizam utvrđuje pravilnikom ili statutom); svojstvo takva bavljenja; nerijetko pejorativno, označuje neprofesionalnost, nedovršenost ili nemar u obavljanju kakve djelatnosti ili posla.

Filmski amaterizam

Filmski amaterizam (kinoamaterizam), neprofesionalno filmsko stvaralaštvo, individualno ili organizirano u amaterskoj kinematografiji, amaterskim društvima i kinoklubovima, ponegdje subvencioniranima od državnih kulturnoprosvjetnih institucija ili mecenâ. Dok individualni filmski amaterizam češće karakteriziraju hobizam, obiteljskodokumentacijski porivi, diletantizam, odsutnost programa, pa i skrivenost djelovanja, onaj u amaterskoj kinematografiji najčešće odlikuju sklonost eksperimentiranju (→ film), vrlo izraženi stvaralački individualizam, manifestnost, tendencije prema alternativnoj proizvodnji (najčešće u opreci prema državnoj programiranoj proizvodnji, kao i prema komercijaliziranoj profesionalnoj kinematografiji). Taj se tip zato ne može poistovjetiti s filmskim diletantizmom, to više što je davao značajnih poticaja razvijanju filmskog izražavanja. Početci filmskog (kino)amaterizma naziru se 1920-ih, u razdoblju pojave avangardističkih filmskih tendencija i nastanka prvih utjecajnijih kinoklubova. Od 1931. tu djelatnost organizira i podupire Međunarodna unija kinoamatera (Union Internationale du Cinéma d’Amateurs, osnovana u Bruxellesu, a od 1976. Union Internationale du Cinéma Non-professionel, akronim UNICA) koja djeluje pri UNESCO-u. Začetci filma u Hrvatskoj uglavnom su vezani uz amatersku djelatnost; hrvatski kinoamateri sudjeluju u radu UNICA-e od 1932. Najstariji hrvatski amaterski klub bio je Kino-klub Zagreb, kao samostalni klub osnovan 1935., ali pokrenut već 1928.

Glazbeni amaterizam

Iako ga je bilo i u antici, suvremeni je amaterizam rezultat renesansne kulture u kojoj se napušta srednjovjekovna koncepcija umjetnosti kao manualne prakse, a izgrađuje nova u kojoj amatersko muziciranje postaje užitak po sebi kao otmjena i uzvišena razbibriga. Zbog toga amaterizam postaje praksa i svojevrstan statusni simbol aristokratskog i imućnijega građanskoga sloja. Počinje se njegovati kućno muziciranje, usmjereno prema stvaralaštvu osoba rafinirana književnog ukusa (npr. madrigal) pa se osnivaju i novi načini druženja (akademije, poslije i glazbena društva). Amateri skladaju i izvode djela, njima se i posvećuju skladbe. Tako je npr. španjolski kralj Karlo IV. svirao violinu, a pruski kralj Fridrik I. flautu. Amaterizam se intenzivnije počinje odvajati od profesionalnog muziciranja tijekom XVIII. st. kada zahtjevi za tehničkom vještinom postaju sve veći. U Hrvatskoj tijekom XIX. st. niču amaterska pjevačka, folklorna, tamburaška i plesna društva: npr. Narodno ilirsko skladnoglasja društvo (1839), prvo seljačko pjevačko društvo Sljeme iz Šestina (1896) i dr. Društveni orkestar Hrvatskoga glazbenog zavoda najpoznatiji je amaterski gudački orkestar u Hrvatskoj, s tradicijom još od 1827.

Kazališni amaterizam

Kazališni amaterizam organizirano se njeguje od početka stoljeća, nerijetko i pod nazivom kazališnog diletantizma (križevački Diletantski klub s početka 1920-ih), te u okrilju krovnih kulturnih organizacija kao što su Seljačka sloga i nakon II. svjetskog rata Kulturno-prosvjetni sabor (sada Hrvatski sabor kulture), koji i danas nadzire rad više od stotinu seoskih, malogradskih i gradskih amaterskih skupina te priređuje godišnje kazališne amaterske smotre natjecateljskoga karaktera. U mnogim je sredinama još uvijek jedina zamjena za djelatnost stalnih profesionalnih kazališnih ansambala te, nerijetko, i dragocjen čimbenik kazališne revitalizacije književne baštine (Hvarsko pučko kazalište, Kazalište »Petar Hektorović« u Starome Gradu). Kasnih 1970-ih i 1980-ih u okviru kazališnog amaterizma nastaju mnoge alternativne skupine koje stječu i međunarodni ugled (Studentsko kazalište Lero, Dubrovnik; Studentsko eksperimentalno kazalište, Kugla glumište, Zagreb; Daska, Sisak).

Likovni amaterizam

Likovni amaterizam u Hrvatskoj organizacijski se javlja ponajprije u sklopu književnih klubova (Klub hrvatskih književnika i umjetnika, osnovan 1919. u Osijeku) u kojima sudjeluju uz likovne amatere i profesionalni slikari. Poslije se likovni amaterizam javlja unutar sekcija u školama i amaterskim društvima širega obuhvata. Nakon II. svjetskog rata djeluju mnoge amaterske skupine; poznatija je Grupa ’69. – Organizirani fotografski amaterizam počinje osnutkom Kluba amatera fotografa 1892. pod okriljem Društva za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, poslije Foto klub Zagreb. Nakon II. svjetskog rata fotoamaterizam potpada pretežito pod Narodnu tehniku.

Športski amaterizam

Športski amaterizam, danas je izgubio svoje prvotno značenje i važnost, pa u mnogim športskim granama ne postoji čvrsta granica između amaterizma i profesionalizma. Naime, razvojem športa u drugoj polovici XX. st. uvidjelo se da se vrhunski rezultati mogu postići samo uz velika ulaganja koja znatno prelaze, pogotovo u financijskom smislu, mogućnosti športaša amatera. To je bio razlog što su športaši, posebno u zemljama tzv. Istočnog bloka i Trećeg svijeta, počeli dobivati pomoć od državnih organizacija ili državnih i privatnih tvrtki, u početku za putne i materijalne troškove i dnevnice, zatim kao potpuno uzdržavanje tijekom športske karijere, a u novije vrijeme i u obliku jamstva za socijalnu egzistenciju i nakon završetka aktivnog bavljenja športom te dobivanja radnog mjesta ili mogućnosti nastavka školovanja. Poznato »amatersko pravilo« koje regulira nastup vrhunskih športaša na OI također je danas izmijenjeno i prilagođeno novim okolnostima, pa se u njemu riječ amaterizam više i ne spominje. I na športskim natjecanjima nižih razina to je pravilo narušeno isplaćivanjem povremenih nagrada (za pobjedu, za nastup) ili stalnih plaća.

Tehnička kultura

Tehničkom kulturom amaterski se u Hrvatskoj bavi više od šezdeset tisuća pojedinaca okupljenih u udrugama, gradskim, županijskim i općinskim zajednicama i u 13 hrvatskih granskih saveza tehničke kulture (→ hrvatska zajednica tehničke kulture). To su: astronautički i raketni, radioamaterski, filmski, kajakaški i ronilački savezi, zatim savezi CB radioklubova, informatičara, inovatora, pedagoga tehničke kulture, aeroklub, fotosavez, društvo automodelara i društvo za robotiku. Premda je organizirani amaterski rad u tehničkoj kulturi započeo osnutkom komisije Tehnika i sport pri Fiskulturnom savezu Hrvatske (1946), koja se 1948. reorganizirala u Narodnu tehniku, amaterske udruge u Hrvatskoj postojale su već mnogo prije. Jedriličarski klub Plav u Krku utemeljen je 1876., Klub amatera fotografa u Zagrebu 1892., a Prvi hrvatski automobilni klub u Zagrebu 1906. Razvijene su i izvannastavne i izvanškolske znanstvene, tehničke i radne aktivnosti učenika (učeničko zadrugarstvo, klubovi mladih tehničara i pokret Znanost mladima). Osim redovitog djelovanja, trajno se podiže tehnička pismenost, održavaju se predavanja, izložbe, natjecanja i smotre, a bogata je i izdavačka djelatnost.

amaterizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2136>.