Gavella, Branko

ilustracija
GAVELLA, Branko

Gavella, Branko, hrvatski kazališni redatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj (Zagreb, 29. VII. 1885Zagreb, 8. IV. 1962). Filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao u Beču, gdje je 1908. doktorirao. Od 1909. zaposlen u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, 1910. javio se kazališnim kritikama u zagrebačkome njemačkom dnevniku Agramer Tagblatt i Savremeniku, 1914. počeo režirati u zagrebačkome HNK-u, gdje je bio ravnatelj Drame 1922–26., a 1926–29. bio je direktor Drame Narodnoga pozorišta u Beogradu. Režirao je u svim južnoslavenskim kazališnim središtima, ali i u pokrajinskim gradovima (Sombor, Varaždin), na Dubrovačkom ljetnom festivalu, u Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Italiji. Postavio je 279 dramskih i opernih djela, a posebice se ističu režije M. Držića, I. Gundulića, T. Brezovačkoga, I. Vojnovića, M. Krleže, M. Begovića, W. Shakespearea, J. W. Goethea, G. B. Shawa, L. Pirandella, M. P. Musorgskoga i R. Wagnera. Utemeljitelj Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950) i jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskoga kazališta (1953., danas Dramsko kazalište »Gavella«). Redoviti član JAZU bio je od 1961. Estetičke probleme glumčeva stvaranja analizirao je u Krležinu časopisu Danas (1934), postulirajući bît glume kao »suigru« između glumca i gledatelja, fundiranu u psihološkoj »višesložnosti glumčeve ličnosti«. Od 1950. objavio je niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (M. Držić, I. Mažuranić, A. Šenoa, I. Vojnović i posebice M. Krleža), »književnih portreta« (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić), sabranih u knjizi Književnost i kazalište (1971), te nastavio istraživanja o »estetici kazališta i glume« objavljena pod naslovom Glumac i kazalište (1967). Metodom suvremene teatrološke estetike i sociologije raspravljao o stilskim obilježjima hrvatskoga glumišta i njegovu odnosu prema njegovu »kazališnom susjedstvu«, što je posebice došlo do izražaja u knjizi Hrvatsko glumište (1953). Prve Gavelline režije (1917–20) obilježene su traženjem vlastita puta između nacionalne tradicije i suvremenih europskih tendencija, pri čemu se zapaža raznorodnost stilskih naglasaka u kojima pretežu simbolizam i najave ekspresionističkoga konstruktivizma (H. Ibsen, Divlja patka; W. Shakespeare, Otelo; A. Strindberg, Opojenost; T. Strozzi, Alanku; W. Shakespeare, Ukroćena goropadnica; J. Kosor, Nepobjediva lađa; I. Gundulić, Dubravka; M. Krleža, Galicija – 1920. zabranjena predstava; J. Kulundžić, Ponoć). Taj prividno eklekticistički repertoar odaje sva obilježja budućega Gavellina redateljskoga razmišljanja i istraživanja: zanimaju ga svjetska klasika, gdje dominantnu ulogu već tada dobiva Shakespeare, promicanje suvremene hrvatske drame, valorizacija nacionalne književne baštine te interpretacija ponajboljih europskih dramskih djela. Istodobno je Gavella djelovao i u operi, realizirajući gotovo sve važne naslove internacionalnoga i nacionalnog repertoara. Praizvedbom Golgote (1922), prvoga Krležina izvedenoga djela, započela je i puna afirmacija Gavelle kao redatelja. Do 1926. i odlaska u Beograd definitivno je profilirao svoju redateljsku poetiku koju će, uglavnom, realizirati u suradnji sa scenografom Lj. Babićem. Pritom se kako u ostvarenjima hrvatskih autora (M. Krleža, Vučjak i Michelangelo Buonarroti; M. Begović, Pustolov pred vratima) tako i u izvedbama europskih klasika i suvremenika (Shakespeare, Rikard III., Na Tri kralja; Pirandello, Šest lica traže autora; Shaw, Sveta Ivana) temeljni Gavellini redateljski postulati odčitavaju u jedinstvenosti i dramaturškoj logici scenskoga dispozitiva, u kojem se zamjećuju crte oplemenjenoga konstruktivizma, s odjecima ekspresionističkih obilježja te poštivanje tekstualnoga predloška – iz čega će poslije proizići njegova formulacija o vlastitu radu koji obilježava »zastupanje književnosti u kazalištu«. Istražujući hrvatsku baštinu posebnu je pozornost posvećivao H. Luciću, M. Držiću, I. Gunduliću i T. Brezovačkomu, a svoje je suvremenike, u rasponu od I. Vojnovića do M. Krleže i M. Matkovića, smatrao ishodištem za potvrdu vlastitih teorijskih pretpostavaka o redatelju kao idealnom zastupniku dramatičara pred javnošću. Velik prinos novom aspektu ambijentalne režije dao je na Dubrovačkom ljetnom festivalu, posebice u realizacijama Goetheove Ifigenije na Tauridi (1953) i Vojnovićeva dramoleta Na taraci (1953). Kao redatelj, teatrolog i kazališni pedagog Gavella je proistekao iz srednjoeuropske kazališne moderne i nekih prepoznatljivih oblika scenskog ekspresionizma kao njezina kasnijega derivata. U njegovu se sustavu mogu prepoznati određeni utjecaji M. Reinhardta, K. S. Stanislavskoga i V. E. Mejerholda, ali je on izgrađen na autonomnim osnovicama koje su rezultat promišljenoga spoja praktičnoga scenskog iskustva i utemeljenoga teorijskog obrazlaganja bitnih počela kazališne umjetnosti. Po dubini pristupa redateljskom otjelotvorenju dramske književnosti i glazbene partiture na pozornici, Gavelli nedvojbeno pripada mjesto u vrhu moderne europske režije, a u hrvatskoj je teatrologiji jedan od njezinih neprijepornih prvaka.

Gavella, Branko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 19.8.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=21428>.