generalni staleži

generalni staleži ili opći staleži (franc. États généraux [eta' ženeʀọ']), franc. državni staleži (XIV–XVIII. st.). Razvili su se iz savjetodavnih skupova plemstva i svećenstva, koje su franc. kraljevi sazivali još u ranom sr. vijeku. Sve veće financ. potrebe dvora i jačanje trg. kapitala doveli su do postupnoga proširenja tih skupova, u koje su ulazili i predstavnici gradova, odn. trećega staleža (tiers état). Prvi poznati generalni staleži sazvani su 1302. u pariškoj katedrali Notre-Dame, kada je Filip IV. Lijepi tražio potporu staleža u svojem sukobu s papom Bonifacijem VIII. God. 1308. sazvani su staleži u Toursu kako bi odobrili ukidanje templarskoga reda. Za razvoj drž. staleža bila je značajna god. 1314., kada su Filipa, koji je tražio novac za rat u Flandriji, staleži prisilili da prihvati načelo slobodnog i nužnoga pristanka triju staleža za nametanje novoga poreza. Tada su predstavnici staleža počeli podnositi kralju svoje pismene žalbe i pritužbe (poslije poznate pod nazivom cahiers de doléances). Utjecaj drž. staleža na upravu zemlje rastao je s padom prestiža kralj. vlasti za Stogodišnjega rata. Za kraljeva zarobljeništva (Ivan II. Dobri, 1356–60) porasla je uloga trećega staleža pod vodstvom Étiennea Marcela, starješine (prévôt) pariških trgovaca, kojemu se u otporu protiv krune pridružio Robert Le Coq, biskup Laona. Polovicu članstva drž. staleža na zasjedanju u Parizu 1356. činili su predstavnici gradova. Da bi dobio sredstva za nastavak rata protiv Engleza, dauphin Karlo (poslije Karlo V. Mudri) morao je pristati na ograničenje kralj. vlasti i na koncesije, neobično korjenite za ono doba. Drž. su staleži stekli (1356–58) pravo da se sastaju po vlastitom nahođenju dvaput godišnje; imenovali su i svoje povjerenstvo, koje je stvarno upravljalo zemljom. Suprotnosti između građanstva s jedne i plemstva i visokoga klera s druge strane, a posebno smrt É. Marcela, omogućile su dauphinu Karlu da 1358. opozove svoj pristanak na reforme i učvrsti vlast krune. Otada utjecaj drž. staleža na upravu zemlje slabi, a jača kralj. vlast. U drugoj pol. XV. i u XVI. st. generalni staleži sazivaju se sve rjeđe; plemstvo je nastojalo proširiti svoje povlastice, a treći se stalež uzalud žalio na svoje teško stanje i na nasilje aristokracije. Nakon saziva drž. staleža u Parizu 1614. nastalo je dugo razdoblje apsolutističke monarhije, pa je dvor povremeno konzultirao samo skupove dostojanstvenika (Assemblée des notables).

Generalni staleži sazvani su ponovno tek uoči Revolucije, u trenutku financijsko-ekon. i polit. krize ancien régimea. God. 1788. ministar J. Necker dao je trećemu staležu onoliko zastupnika koliko i plemstvu i kleru zajedno. Na temelju izbora, provedenih u cijeloj zemlji, u Versaillesu se 5. V. 1789 – nakon 175 godina – okupilo 1200 zastupnika u drž. staležima. Pozivajući uzalud predstavnike aristokracije na zajedničko zasjedanje, predstavnici trećega staleža proglasili su se 17. VI. Narodnom skupštinom (Assemblée nationale). Kako se većina (149 naprama 137) predstavnika klera pridružila (19. VI) trećemu staležu, kralj je naredio da se zasjedanje prekine i dvorana zatvori; zastupnici su tada prešli u dvoranu Jeu de paume, gdje su 20. VI. prisegnuli da se neće razići sve dok zemlja ne dobije ustav. Taj pov. čin nepokornosti kralju utjecao je i na dio predstavnika plemstva, koji se također pridružio trećemu staležu, pa su se generalni staleži 9. VII. 1789. proglasili Narodnom ustavotvornom skupštinom (Assemblée nationale constituante).

generalni staleži. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=21591>.