geografija

geografija (geo- + -grafija) (uvriježeno zemljopis), znanost koja proučava površinu Zemlje, odnosno geografske elemente (sastav i reljef zemljišta, klima, vode, tlo, život na Zemlji) i geografske čimbenike (faktori), tj. ljudsko društvo. Njihov međusobni utjecaj i prožimanje dinamičan je proces. Prema objektu istraživanja (Zemljina površina) geografija je prirodna znanost. Ona se u sustavu znanosti ipak nalazi između prirodnih i društvenih znanosti. Ljudsko društvo kao geografski čimbenik ima odlučujuću ulogu u iskorištavanju i izmjeni prirodne osnove.

Naziv geografija potječe iz antičkoga doba i upućuje na prvotno značenje geografije. Prvi se put spominje u III. st. pr. Kr. kao naziv Eratostenova djela Geografija (Γεωγραφıϰά), u kojem su opisani svi prostori kopna i mora poznati u ono doba (ekumena). Geografija je tada bila skup općih spoznaja o Zemlji. Kao znanstvena disciplina javlja se u XIX. st., u doba procvata svih znanosti.

Težnja za spoznajom prostornoga rasporeda svih pojava na Zemljinoj površini seže u najdalju poznatu prošlost. Iz Babilona su sačuvani iz XXX. st. pr. Kr. zemljovidi na glinenim pločicama, a različiti geografski zapisi iz Egipta potječu iz XXVIII. st. pr. Kr. Kinezi su već u XXIII. st. pr. Kr. imali zapise o reljefu, vodama i naseljenosti, a ostavili su i mnoge crteže, odnosno zemljovide. Feničani su kao pomorci proširili poznavanje Zemlje; 595. pr. Kr. oplovili su Afriku (gotovo 2100 god. prije Vasca da Game), upoznali zemlje oko Sredozemnoga mora, plovili su po Crvenomu moru, Indijskom i Atlantskom oceanu i upoznali obale Velike Britanije i Baltičkoga mora. Geogr. spoznaje od njih su preuzeli Grci i dalje ih razvijali. Tako su Tales i njegovi sljedbenici Anaksimen i Anaksimandar nastojali objasniti postanak i oblik Zemlje, Heraklit je pisao o neprolaznosti svemira, Parmenid o sfernom obliku Zemlje, a Herodot opisivao zemlje i narode svih krajeva kojima je putovao, dok su Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit, Parmenid, Demokrit, Aristotel, Dikearh, Hiparh, Aristarh i Eratosten nastojali objasniti opće pojave Zemlje kao cjeline. Među njima se osobito ističe Aristarh, koji je upoznao precesiju ekvinocijskih točaka, i Eratosten, koji je s pomoću gnomona izmjerio razliku Sunčeve kulminacije na dan ljetnoga solsticija između Aleksandrije i Aswana (Asuan). Na temelju dobivenih rezultata odredio je približno točno opseg Zemlje duž meridijana na kojem su se nalazili Aleksandrija i Aswan. Posebnu pozornost zaslužuju radovi Ptolemeja, Strabona i Plinija koji su se prema praktičnim potrebama (širenje Rimskog Carstva) orijentirali na opise krajeva i zemalja tada poznatoga svijeta, utvrđivanje geografskih koordinata i izradbu zemljovida. Dok je prva starija geografska orijentacija u starom vijeku bila gotovo isključivo prirodoznanstvena i spekulativna, druga je prakticistička i opisna, s osobitim naglaskom na čovjeka i njegovo djelovanje na Zemlji. Geografi koji su izrađivali takve opise zvali su se mensores.

U srednjem vijeku orijentalna arapska geografija nastavljala je uglavnom prirodoslovnu antičku tradiciju. Proširenje općih spoznaja nadopunjeno je tada i važnim opisima te praktičnim radovima. Opisna geografska literatura vrlo je bogata i tijesno povezana s mnogobrojnim putovanjima arapskih pisaca po svijetu (ističu se Al-Masudi, El-Idrisi, Ibn Batuta). Za upoznavanje naših krajeva vrlo su značajna djela El-Idrisija. Europska srednjovjekovna geografija (kozmografija) zaostaje za antičkom i arapskom geografijom. Geografska, odnosno kozmografska djela bila su protkana fantastičnim pričama i pojednostavnjenim objašnjenjima, među kojima se ističu djela što ih je ostavio Kozma Indikopleust (VI. st.). Značajniji su opisi tada poznatoga svijeta bizantskog pisca Prokopija iz Cezareje (VI. st.), u kojima su autentične informacije o kretanjima Slavena na Balkanski poluotok, i opisi Konstantina VII. Porfirogeneta (X. st.) u njegovu djelu O upravljanju carstvom (De administrando imperio), s nizom informacija o seobi Slavena. S ponovnim oživljavanjem zanimanja za djela antičkih pisaca, zatim s razvojem pomorstva i povećanom trgovačkom aktivnošću počelo je traženje novih pomorskih putova. Iz tog doba osobito su zanimljiva putovanja Marka Pola (oko 1254–1324), koji je u svojim djelima podrobno opisao Kinu, Japan, Indiju i zemlje oko Perzijskoga zaljeva. Raspadom Mongolskoga Carstva i prodorom Turaka nastala je politička nesigurnost na Bliskom istoku, pa je bilo prijeko potrebno pronaći nove pomorske veze s monsunskim zemljama i Kinom. U tom razdoblju istaknuli su se kozmograf P. Toscanelli (1397–1482) i portugalski princ Henrik Pomorac (1394–1460). On je u gradu Sagresu osnovao nautičko-hidrografsku školu, koja je organizirala mnogobrojna istraživačka putovanja. Mnoge ekspedicije, počevši od B. Díaza (oko 1450–1500) i K. Kolumba (1451–1506) do J. Cooka (1728–79), dale su jasniju sliku o svijetu, osobito o zemljama Novoga svijeta (→ geografska otkrića). Za geografiju su od osobite važnosti opisi putovanja A. Vespuccija (1454–1512), koji su poslije objelodanjeni u redakciji njemačkoga kozmografa i kartografa M. Waldseemüllera (oko 1470 – oko 1521); on je prvi novootkriveni kontinent nazvao Amerikom.

U XVII. i XVIII. st., zbog napretka tehnike (1617. prva triangulacija, 1682. Cassinijeva nova karta svijeta), proširio se postojeći horizont geografskih spoznaja. U tome je prednjačio B. Varenius (1622 – oko 1650) svojim djelom Opća geografija (Geographia generalis), iako je u to doba sav geografski rad bio ograničen na opisno-statistički pregled pojedinih zemalja.

Tek u drugoj polovici XVIII. st. stvaraju se potpuno nove osnove za razvoj geografije, koja otada postupno prerasta u znanstvenu disciplinu. Osnivačima znanstvene geografije smatraju se A. von Humboldt (1769–1859) i K. Ritter (1779–1859). A. von Humboldt držao je da proučavanje prirodnoga okružja ima glavno značenje za geografiju, jer »čovjek ovisi o prirodi i njoj se prilagođuje«, a K. Ritter da o čovjekovoj djelatnosti ovisi značaj prirodne sredine. Oni su kao cilj geografije, pored opisivanja određenih pojava, postavili i objašnjavanje njihovih uzročnosti. Za prekretnicu u razvoju geografije važni su radovi O. Peschela, E. Reclusa i osobito F. Richthofena, koji drži da je predmet geografskih proučavanja površina Zemlje, tj. prostor u međusobnim odnosima elemenata prirodne osnove i društvenih čimbenika.

S F. Ratzelom (1844–1904) raste humanistički (socijalni, društveni ili antropogeografski) smjer u geografiji. Neki su antropogeografi držali da su samo materijalizirane pojave ljudske djelatnosti u prostoru objekt geografskih istraživanja, a drugi da su to kulturne, političke i druge pojave.

U drugoj polovici XIX. st. i na početku XX. st. počelo se isticati jedinstvo geografskih znanosti. To načelo zastupao je u Francuskoj P. Vidal de la Blache, a u Njemačkoj A. Hettner. Velika potreba za sintetskim geografskim radovima, osobito za I. svjetskog rata, potaknula je razvoj moderne jedinstvene geografije u svijetu i istaknula regiju (područje, kraj, predjel, pokrajina, država i dr.) kao glavni objekt i temelje geografskih istraživanja. Geografija kao sintetska znanost (opća geografija) uključuje i analitičke studije određenih pojava i objekte Zemljine površine.

Fizička geografija

Fizička geografija sastoji se od geomorfologije, hidrografije, klimatologije i biogeografije. Ranije se u fizičku geografiju ubrajala i matematička, odnosno astronomska geografija s geodezijom i kartografijom, ali budući da su se razvile u samostalne znanosti, ne mogu se uključiti u sustav opće geografije, iako je u geografskom radu praktično poznavanje njihovih principa nužno. Geomorfologija proučava podrijetlo (genezu) i razvoj (morfološku evoluciju) reljefa Zemljine površine. Hidrografija istražuje oblike i svojstva vodenih površina na Zemlji; oceanografija istražuje Svjetsko more, potamologija rijeke, limnologija jezera i paludologija močvare. Klimatologija proučava klimu na Zemljinoj površini, tj. osobine i značenje klime za ostale pojave i procese u prostoru. Biogeografija proučava značenje organskog svijeta na Zemlji, uvjete i njegovu raširenost; prema tome je li težište na proučavanju biljnog ili životinjskoga svijeta, biljna geografija ili fitogeografija razlikuje se od geografije životinja ili zoogeografije.

Socijalna ili društvena geografija

Socijalna ili društvena geografija (stariji naziv antropogeografija) polazi od toga da je glavni geografski čimbenik na Zemljinoj površini čovjek, odnosno društvo. Budući da su djelatnosti ljudskoga društva vrlo zamršene, najveći broj specijalnih grana i ogranaka geografije postoji upravo u socijalnoj geografiji. Osim proučavanja stanovništva kao cjeline, čime se bavi geografija stanovništva, ističe se geografija naselja, koja se njima bavi kao geografskom pojavom (osobito je razvijena urbana geografija ili poleogeografija). Probleme gospodarske djelatnosti društva proučava ekonomska geografija (ima mnogo ogranaka i smjerova, npr. agrarna geografija, industrijska geografija, prometna geografija, turistička geografija, pomorska geografija). Geografske uvjete povijesnog razvoja proučava povijesna geografija, a geografske pretpostavke i probleme političkih tvorevina (država) politička geografija. Medicinska geografija. proučava geografsku raširenost pojedinih bolesti i dr.

Rezultati specijalističkih analitičkih studija iskorištavaju se za kompleksno geografsko proučavanje – regionalnu geografiju.

Kroz dugu prošlost, geografsko znanje u Hrvatskoj i o njoj bilo je skromno. Zbog specifičnih povijesnih prilika Hrvatska je inozemstvu bila teško pristupačna, a domaća povezanost bila je slaba. Crkveni shematizmi, matične knjige i vizitacije ostavili su skromne podatke, najčešće odlagane u arhive.

Tisućljetna posrednička trgovačka uloga Dubrovnika nije ostavila odgovarajuće podatke o geografiji zaleđa. Istra je sustavno povezivana s Venecijom, no međusobno poznavanje s izravnim zaleđem bilo je skromno.

U drugoj polovici XVII. st. budi se zanimanje za naše krajeve i zbivanja u njima. Težište je na povijesnim zbivanjima, ali ona nužno uključuju geografsku osnovu. I. Lucius (Lucić ili Lučić) napisao je djelo O kraljevini Dalmaciji i Hrvatskoj (De regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex, 1666); njegovi radovi o južnoj Hrvatskoj i Trogiru dragocjeni su izvori geografskih obavijesti. Nešto poslije (1673) zagrebački isusovac S. Glavač objavio je originalnu kartu Hrvatske, koja je na razini tadašnjih kartografskih dostignuća. Kartografi sjeverozapadne Europe nastojali su prikupiti podatke o teško pristupačnoj jugoistočnoj Europi i predočiti ih javnosti. Uz Nizozemce G. Mercatora (1512–94) i O. Blauea (1571–1638), posebno je zaslužan venecijanski franjevac V. M. Coronelli (1650–1718).

U djelu J. V. Valvasora Slava (Čast) Vojvodine Kranjske (Die Ehre des Hertzogthums Crain, 1689) ima prilično podataka o Vojnoj krajini i hrvatskim gradovima; s njime je surađivao i P. Ritter Vitezović, koji je bio upućen i u prve metode kartografskoga predočivanja zemljišta.

U XVIII. st. izravno poznavanje naših krajeva vrlo je napredovalo. Katastarsko snimanje, gradnja cesta i početci kapitalizma jačali su zanimanje za druge, posebno susjedne krajeve. Značajno je djelo A. Fortisa Putovanje po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774) u kojem on opisuje život (običaje i dr.) naših krajeva. Uz francuske putopisce i vojne izvjestitelje iz Kraljevine Ilirije, ističu se B. Hacquet i A. Boué. Hacquet se zanimao za etnografske prilike i prirodne pojave u Sloveniji, ali je dao obavijesti i o hrvatskim krajevima. Geolog Boué putovao je kroz krajeve pod turskom okupacijom i objavio bogata opažanja u djelu Europska Turska (La Turquie d’Europe, I–IV, 1840).

Prosvjetiteljske ideje pobudile su zanimanje za geografiju i u Hrvatskoj. Osječanin M. P. Katančić pisao je o Podunavlju. S češkoga su se prevodili prvi srednjoškolski udžbenici. Slovak J. Čaplovič boravio je u Pakracu i napisao radove o istočnoj Hrvatskoj i Hrvatima. D. Seljan objavio je 1843. prvi Zemljopis pokrajinah ilirskih.

Od sredine XIX. st. nastale su bitne promjene koje su utjecale na razvoj geografije: osnivaju se obrazovne ustanove i organizira uprava; provodi se i objavljuje prvi moderni popis stanovništva (1857); podrobno se snima i predočuje prostorna stvarnost. Popis stanovništva i topografsko snimanje dali su novi »statističko-geografski« i »hipsometrijski« sadržaj geografiji. Bogato povijesno naslijeđe primorja privuklo je stručnjake iz udaljenijih zemalja, npr. J. G. Wilkinsona (1797–1875) koji je napisao djelo Dalmacija i Crna Gora (Dalmatia and Montenegro, 1848). Razvoj prometnica (željeznica od 1862) olakšavao je kretanje i izravno upoznavanje. Městopisni rěčnik (1866) V. Sabljara bio je dragocjena dopuna statističkim podatcima. Geološka snimanja aktivirala su mnogobrojne stručnjake, među kojima se ističe D. Gorjanović-Kramberger. Oni su pridonijeli i geografskom poznavanju Hrvatske.

Osnivanjem JAZU (danas HAZU; 1866) i Sveučilišta (1874) postavljeni su stožeri razvoja geografije. God. 1883. osnovana je Katedra geografije na Sveučilištu i za profesora je izabran P. Matković, koji je bio među osnivačima Statističkog ureda za Hrvatsku, a 1884–92. i glavni tajnik Akademije. Matković je, uz zanimanje za nove statističko-topografske podatke, imao i bogatu humanističko-povijesnu kulturu, što je odlučno utjecalo na njegov istraživački rad (proučavanje starih putopisa o Balkanskom poluotoku) i usmjeravanje geografije – »u službi povijesti«.

Povijesno-topografsko usmjerenje uhvatilo je tada dubok korijen i značajno je za razvoj geografije u Hrvatskoj. U posljednjoj četvrtini XIX. st. taj je smjer ojačan iznimno snažnom ličnošću V. Klaića. Njegovi regionalno-povijesni radovi sadrže obilje geografskih zapažanja, a Zemljopis zemalja u kojima obitavaju Hrvati (I–IV, 1880–81) te Prirodni zemljopis Hrvatske (1878) djela su trajne vrijednosti.

U tom povijesno-topografskom smjeru objavljena je bogata literatura kojoj su autori A. Nemčić, J. Fras, J. Wessely, F. Waniček, I. Devčić, M. Magdić, R. Lopagić, R. Horvat, R. Strohal, E. Laszowski, Đ. Szabo i dr. Pristupačan široj javnosti, povijesno-topografski smjer utjecao je na opće mišljenje o geografiji i kočio njezin znanstveni razvoj. Analogan smjer gajili su i talijanski geografi u Istri, među kojima je vodeću ulogu imao B. Benussi (1846–1929).

Posebno mjesto ima prirodoslovac D. Hirc, koji je u svojim mnogobrojnim radovima isticao prirodne značajke lokaliteta i krajeva, a zajedno s H. Hranilovićem objavio je Prirodni zemljopis Hrvatske (I, 1905). I. Hoić (1850–1921) napisao je Slike iz obćega zemljopisa (I–V, 1888–1900), što je odgovaralo općemu geografskom zanimanju.

Specifičnosti i svjetsko značenje dinarskoga krša privukli su odgovarajuću pozornost, pa je mnogo geomorfologa i geologa istraživalo i objavljivalo radove (uglavnom na njemačkom): A. Penck (1858–1945), A. Grund, N. Krebs, E. Titze (1835–1931), D. Stur (1827–93), R. Schubert (1876–1915), F. Kossmat, F. Kerner (1866–1914), K. Terzaghi (1883–1963) i dr. U tom istraživanju sudjelovali su D. Gorjanović-Kramberger te J. Cvijić, koji je dio svoje djelatnosti posvetio i hrvatskim krajevima; A. Gavazzi bavio se i hidrološkim i klimatološkim istraživanjima.

Matkovića je na katedri geografije naslijedio (1893) H. Hranilović, koji je nastojao geografiju skrenuti prema samostalnijem i realnijem sadržaju. Nakon njega katedru geografije preuzeo je (1910) M. Šenoa, koji je imao široko kulturno zanimanje. God. 1897. u Zagrebu je utemeljeno Geografsko društvo, koje je od 1900. djelovalo kao sekcija u okviru Hrvatskoga naravoslovnog društva.

Između dvaju svjetskih ratova došlo je do osamostaljenja geografije u općem obrazovanju, što je bilo povoljno i za znanstveni rad. Osim na Sveučilištu u Zagrebu, geografi su djelovali i u drugim gradovima te visokoškolskim ustanovama. U Splitu I. Rubić i A. Jutronić, u Dubrovniku I. Sindik i L. Marčić. Na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu F. Lukas predavao je gospodarsku geografiju. Na Visokoj pedagoškoj školi predavao je S. Ratković, koji je bio prisno povezan s problemima geografske nastave u općeobrazovnim školama. Bilo je pojačano objavljivanje školskih priručnika (I. Juras, D. Balenović, M. Šenoa i dr.). Do znatne promjene došlo je 1927., kada se A. Gavazzi vratio iz Ljubljane i preuzeo katedru fizičke geografije. Osobnim naporom A. Gavazzi pokrenuo je Hrvatski geografski glasnik (10 brojeva, 1929–39), ali se nije moglo obnoviti stručnu udrugu. Nakon umirovljenja M. Šenoe i A. Gavazzija, katedre su preuzeli Z. Dugački i O. Oppitz. U nakladi Matice hrvatske 1942. objavljena je dvosveščana sinteza Zemljopis Hrvatske (glavni urednik Z. Dugački).

Nakon II. svjetskog rata došlo je do bitnih promjena. Podjelom Filozofskoga fakulteta (1946), geografija je priključena Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Za profesore su izabrani J. Roglić i I. Rubić. Osnovan je Geografski institut s knjižnicom, zbirkom karata i dr. Originalna koncepcija izobrazbe dala je pozitivne rezultate: polovica vremena bila je usmjerena na upoznavanje prostorne stvarnosti, a druga specijalnostima. Razmjerno brzo pristizali su novi kadrovi pa je Geografski odjel povećavao broj nastavnika (I. Crkvenčić, V. Rogić, M. Friganović, J. Riđanović, T. Šegota, M. Sić, M. Vresk, Petrica Novosel-Žic, Z. Pepeonik, D. Feletar, A. Malić, A. Bognar).

Osposobljena sveučilišna jedinica ostvarila je uvjete za stručno udruživanje u Geografsko društvo Hrvatske (1947), koje od 1951. izdaje godišnjak »Geografski glasnik« – ogledalo geografskoga rada u Hrvatskoj, a od 1955. i popularno-nastavni časopis »Geografski horizont«.

Geografski institut (odjel) povremeno objavljuje dvije publikacije: Radovi Geografskog instituta Sveučilišta u Zagrebu (od 1992., Acta Geographica Croatica) i Geographical Papers. Udruženi Geografski odjel i Geografsko društvo Hrvatske oživjeli su i razgranali geografski rad te stekli ugled u domaćem i inozemnom znanstvenom i stručnom svijetu.

U Zagrebu na Ekonomskom fakultetu djelovali su J. Medarić i J. Jelen, na Pedagoškoj akademiji radio je R. Bošnjak. Oživjela su središta specijalizirane geografske nastave: na Fakultetu za vanjsku trgovinu djeluje P. Kurtek, a na Fakultetu političkih znanosti R. Pavić te Ivan Malkoč, u Rijeci na Fakultetu za pomorstvo djeluje N. Stražičić, na Fakultetu za turizam u Opatiji H. Turk, na Ekonomskom fakultetu u Splitu K. Derado te na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku T. Žabica. Od 1994. na Filozofskom fakultetu u Zadru djeluje Odsjek za geografiju pa je pokrenut drugi studij geografije u Hrvatskoj. Prvi su profesori Damir Magaš i Ante Kalogjera.

U nakladi Školske knjige objavljeni su mnogobrojni udžbenici te 1974. sinteza Geografija SR Hrvatske (I–VI), koncipirana na regionalnom načelu. Učila (poslije Tlos i dr.) izdaju karte i atlase, što čini i Sveučilišna naklada Liber. U 1990-im godinama počinje izlaziti Hrvatski zemljopis D. Feletara, prvi hrvatski privatni geografski časopis za popularizaciju geografije. Veliko značenje u afirmaciji geografije ima i Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

geografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=21684>.