Gioacchino da Fiore [o·ak:i:’no ~ fio:’re], talijanski filozof, teolog i mistik (Celico, Kalabrija, oko 1130 – San Giovanni in Fiore, 30. III. 1201). U opatiji Corazzo postao cistercit, svećenik i opat (1177). Napustio cistercite 1191. i u Sili utemeljio vlastitu kongregaciju i samostan S. Giovanni in Fiore; odobrio ju je 1196. papa Celestin III. Njegovi redovnici (florenisti) nisu se osobito raširili i nestali su u XIV. st. Glasovita je njegova podjela povijesti na tri razdoblja: razdoblje Oca ili Staroga zavjeta, u kojem su dominirali obitelj i svjetovnjaci (proroci); Sina ili Novoga zavjeta, razdoblje svećenstva i celibata, tj. današnje Crkve; Duha Svetoga, buduće doba redovnika, duhovnosti i kontemplacije, ispunjenje i smisao povijesti. Snažano je utjecao na zapadnu crkvenu misao, posebno na skupine i pokrete spiritualaca, fraticella i dr., sve do XV. st. Glavna djela: Razlaganje o Otkrivenju (Expositio in Apocalypsimm), Podudarnost Staroga i Novoga zavjeta (Concordia Veteris et Novi Testamenti), Rasprave o četiri evanđelja (Tractatus super quatuor Evangelia).
