STRUKE:

gluma

gluma, umijeće javne umjetničke izvedbe različitih uloga. Ostvaruje ju jedan ili više izvođača kombinacijom zvukovnih i vizualnih izražajnih sredstava vlastitoga tijela: govorom, mimikom, gestama, pjevanjem ili sviranjem. Uloga koja se glumom prikazuje obično se zadaje ili određuje tekstom, dramskim djelom ili scenarijem kao predlošcima izvedbe, te se oblikuje uz redateljske naputke i uklapa u okvirne elemente dane predstave. Može se graditi i kao neovisan i neposredan proizvod improvizacije hic et nunc, jer je glumčeva osobna tjelesna izvedba njezina jedina bitna gradbena tvar. Gluma je temeljem i klasičnih kazališnih izvedaba (drama, tragedija, komedija) i sintetskih uprizorenja (opera i balet kao svojevrstan spoj glazbenih i dramskih elemenata), filma te izvedba drugih modernih medija (radio i televizija). Kao fenomen koji se stvara u suradnji autora predloška, glumca kao pojedinca i njegovih glumačkih partnera, zatim redatelja, glazbenika i publike, gluma je, poput kazališta, sinkretična umjetnost, osobita vrsta posredovanja između pojedinca i zajednice. Razvoj glume vezuje se uz razvoj samoga kazališta. Prvi se tragovi mogu naći u obrednim govorima, maskiranju, mimici, gestama, pjesmi i plesu, u kojim se prigodama glumačka preobrazba vezuje uz utjelovljenja nadzemaljskih stvorova ili sila. S razvojem antičkog i srednjovjekovnoga europskoga kazališta te kazališnih formi u Indiji, Kini i Japanu, i gluma, osobito u istočnjačkoj tradiciji, postaje strogo kodificirano umijeće, kojim su se bavili samo muškarci prošavši posebnu obuku od ranoga djetinjstva. Europa profesionalizaciju glumačkog posla poznaje tek u renesansi, s nastupom socijalne diferencijacije, ali i specijalizacije kazališnih vrsta, te s pojavom žena kao ravnopravnih izvođačica u Italiji, Francuskoj i germanskim krajevima, dok će Engleska i Španjolska na to čekati još do kasnoga XVII. st., a Hrvatska sve do u XIX. st. Raznolikost kazališnih oblika i institucionalizacija nacionalnih kazališta u XVII., XVIII. i XIX. st. profilirali su raznovrsnost glumačkih zadataka i stilova, atribucija srodnih onima koje su se pripisivale pojedinim književnim i kazališnim poetičkim pravcima: tako se govori o romantičarskom, realističkom, naturalističkom, simbolističkom ili pak ekspresionističkom stilu, u rasponu od »realističkoga« psihološkog uživljavanja do formalizacije i stilističke redukcije. S obzirom na te metodološke i operativne opreke, svoje su teorijske postavke izrazili i svi zagovornici modernističkih strujanja u XX. st.: V. E. Mejerholjd i biomehanika, A. Artaud i kazalište okrutnosti, B. Brecht i epsko kazalište, J. Grotowski i siromašno kazalište, grupno kazalište P. Brooka, ili pak živuće kazalište Living Theatrea iz New Yorka i dr. U posljednjim desetljećima XX. st. izdvaja se pokušaj E. Barbe da kodificira transkulturalne tehnike glumčeva rada na sebi, a postmodernistički performans radi u smjeru stapanja glumčeva privatnog i izvođačkog jastva te dovodi u pitanje samo poimanje glume kao tumačenja prethodno zadanoga ili zamišljenoga fikcionalnog lika.

gluma. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22392>.