STRUKE:

Grgur I. Veliki, sv.

ilustracija
GRGUR I. VELIKI, sv.

Grgur I. Veliki, sv. (lat. Gregorius Magnus), papa od 590. do 604. i crkveni učitelj (Rim, oko 540Rim, 12. III. 604). Bio je rimski gradski prefekt (572–573). Stupio u benediktinski red (575) i vlastitu palaču pretvorio u samostan sv. Andrije, gdje je bio opat. Papin apokrizijar na carigradskome dvoru (579–585), a potom papin tajnik. Rimski puk i svećenstvo izabrali su ga za papu. Reorganizirao je upravu nad papinskim teritorijem i crkvenim posjedom (Patrimonium sancti Petri), poticao širenje benediktinskoga reda, pokretao misionarsku djelatnost (pokrštenje Angla), reformirao crkvene ceremonije. Politikom prema Langobardima, tj. milanskoj crkvi, postavio je temelje kasnije političke moći papinstva. Prvi je upotrijebio izraz »servus servorum Dei« (sluga slugu Božjih) kao titulu rimskoga pape. Njegova su djela, osobito pisma, vrelo podataka za kulturnu povijest ranoga srednjeg vijeka. Prvi latinski pisac koji je spomenuo dolazak Slavena u Istru i Dalmaciju. Glavna djela: Pastoralno pravilo (Regula pastoralis), Homilije (Homiliae), Četiri knjige dijaloga (Dialogorum libri IV), Komentar Knjige o Jobu (Moralia in Job). – Prema predaji, na području crkvene glazbe organizirao prikupljanje postojećih pjesama i uz vlastite skladbe uvrstio ih u tzv. Antifonarij. Tako je stvoren službeni repertoar zapadne kršćanske crkve poslije nazvan »gregorijanskim pjevanjem«. Grgur I. također je, prema predaji, ustanovio u Rimu tzv. schola cantorum, pjevačku školu koja će postaviti norme za izvođenje gregorijanskoga pjeva.

Grgur I. Veliki, sv.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23350>.