STRUKE:

gvelfi i gibelini

gvelfi i gibelini, suparničke političke struje u srednjovjekovnoj Njemačkoj i Italiji. Nakon smrti cara Henrika V. (1125) u Njemačkoj je izbila borba za prijestolje. Bavarski vojvode Welfi (njem. Welfen, tal. Guelfi) uspjeli su da njihov kandidat, saski (saksonski) vojvoda, bude izabran kao Lotar III. (1125–37) protiv opozicije švapskih vojvoda Hohenstaufovaca (i gospodara Waiblinga, otuda njemački oblik Waiblinger, odn. talijanski oblik ghibellini za njihove pristaše). Dinastičko suparništvo nastavilo se za Lotarove vladavine i vladavine cara Konrada III. Hohenstaufovca (1138–52). Za vladavine Konradova nećaka Fridrika I. Barbarosse (1152–90) nazivi gvelfi i gibelini dobili su šire značenje, a veću važnost u Italiji nego u Njemačkoj. Kada je Fridrik I. pokušao ponovno uspostaviti carsku vlast u Italiji, njegova je intervencija izazvala otpor lombardskih i toskanskih komuna, koje su nastojale očuvati svoju samostalnost; nakon izbora Aleksandra III. za papu (1159) Fridrikovim se protivnicima pridružilo i papinstvo. Obnovljena borba između papinstva i carstva dala je nove razmjere sukobu između gvelfa i gibelina, koji se otada razlikuju kao pristaše papinskih i carskih interesa, odnosno laičke, svjetovne politike i papinske teokracije. Premda je rivalstvo za carsko prijestolje nakon smrti Henrika VI. pojačalo njemački značaj gvelfsko-gibelinske suprotnosti, tijekom sljedeća dva stoljeća nazivi su se uglavnom odnosili na talijansku politiku. Borba između gvelfa i gibelina nastavila se i nakon izumrća Hohenstaufovaca (1268), ali je uskoro popustila. Imena gvelfi i gibelini očuvala su se sve do XVII. st. kao nazivi protivničkih stranaka po gradovima, iako se već davno izgubilo njihovo prvotno značenje; papa Benedikt XII. čak je zaprijetio (1334) prokletstvom onima koji bi se služili tim omrznutim imenima.

gvelfi i gibelini. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 29.1.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23920>.