Hadžić, Osman Nuri, hrvatski i bošnjački pripovjedač (Mostar, 28. VI. 1869 – Beograd, 23. XII. 1937). Pravo studirao u Beču i Zagrebu, gdje je diplomirao 1899. Bio je profesor šerijatskih sudačkih škola u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci, a nakon rata načelnik u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu. Prve pripovijetke u maniri istočnjačke pučke tradicije objavio je u časopisu Bog i Hrvati te u Domu i svijetu. Samostalno su mu tiskane zbirke pripovijedaka Smail aga Čengić i druge priče (1893) i Ago Šarić (1894). Od 1894. romane i pripovijetke s tematikom iz muslimanske tradicije i suvremenosti bosanskih muslimana te s romantičarskim i realističkim obilježjima pisao i objavljivao skupa s I. Milićevićem pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz (Bez nade, 1895; Bez svrhe, 1897; Pripovijesti iz bosanskog života, 1898). Zauzimali su se za približavanje muslimana hrvatstvu. Također se bavio publicistikom i kulturnom poviješću.