Händel [hεndl], Georg Friedrich, njemački skladatelj naturaliziran u Engleskoj (Halle, 23. II. 1685 – London, 14. IV. 1759). Nije potjecao iz glazbeničke obitelji, a na glazbenu ga je karijeru nagovorio saski vojvoda Johann Adolf, kod kojega je službovao njegov otac. Školovao se u Halleu kod F. W. Zachaua (kompozicija, orgulje, čembalo), učio je i violinu i obou te proučavao djela drugih skladatelja. Godine 1696. boravio u Berlinu, odbio ponudu pruskoga kralja za pomoć u školovanju, a 1703–06. djelovao je u Hamburgu kao orguljaš te violinist, čembalist i skladatelj u tamošnjoj Operi. Od kraja 1706. do 1710. boravio u Firenci, Rimu (kao član Accademia degli Arcadi upoznao je A. Corellija i A. Scarlattija), Napulju i Veneciji. U Italiji je upoznao tečevine onodobne talijanske glazbe, pisao kantate, oratorije, druge crkvene skladbe i operu Agrippina. Potom se vratio u Njemačku, a krajem 1710. otišao u London, gdje je već 1711. postigao golem uspjeh operom Rinaldo. Nakon ponovnoga jednogodišnjega boravka u Njemačkoj (Hannover, Düsseldorf, Halle) u jesen 1712. otišao definitivno u London, gdje je uz kraća izbivanja proveo idućih 47 godina, do smrti. Isprva je koncertirao kao čembalist i orguljaš i skladao niz djela za glazbala s tipkama; izvodilo mu se nekoliko manjih opera i suita Glazba na vodi (Water Music, 1717). Godine 1719. postao je prvi umjetnički ravnatelj novoutemeljene Kraljevske glazbene akademije (Royal Academy of Music). Do polovice 1730-ih Händel je bio sudionik razmirica, sukoba i neprijateljstava u londonskom visokom društvu i umjetničkim krugovima te na kraljevskom dvoru oko koncepcija i izvedbi talijanske opera seria, za koju se kao skladatelj i organizator zdušno zauzimao. Nakon preboljene moždane kapi i djelomične paralize 1737. Händel se sve više posvećivao skladanju oratorija. Nakon kraće financijske i stvaralačke krize, između 1741. i 1749. skladao je djela koja su mu u relativno kratkome roku, zahvaljujući među ostalim i društvenim prilikama, pribavila vrhunac slave i ugled engleskoga nacionalnog skladatelja: oratorije Mesija (Messiah, 1741; praizveden u Dublinu, Irska), Prigodni oratorij (Occasional Oratorio, 1746) i Juda Makabejac (Judas Maccabaeus, 1747) te instrumentalnu suitu Glazba za vatromet (Fireworks Music, 1748). Nakon 1752., kada je potpuno oslijepio, nastupao je tek povremeno kao ravnatelj i improvizator na orguljama. Umro je slavljen, a pokopan je u Westminsterskoj opatiji.
Händel je tip skladatelja koji je na temelju stare njemačke kantorske tradicije potpuno ravnopravno i uspješno skladao vokalnu i instrumentalnu glazbu. Toj je tradiciji pridodao poznavanje francuske instrumentalne i talijanske vokalne glazbe kao elemenata racionalne stiliziranosti s jedne i afektivne uvjerljivosti s druge strane. Najveći je predstavnik talijanske opera seria u XVIII. stoljeću, kojoj zahvaljuje svoj prvotni ugled u Engleskoj, ali se u njoj zrcali konzervativniji aspekt njegova stvaralaštva. Međutim, novi senzibilitet engleskoga građanstva primorao ga je da prihvati tečevine domaće zborske tradicije (kasnorenesansni madrigalisti, H. Purcell) i amalgamira ih s opernim iskustvima u novi žanr, engleski oratorij. Snaga, dramatičnost i izražajnost zborskih odlomaka u oratorijima s biblijskim temama inovativni je dio Händelove kreativnosti, koji se smatrao uzorom sve do Beethovena. Njihov epohalni onodobni društveni uspjeh u Engleskoj posljedica je kolektivnoga poistovjećenja Händelove glazbene monumentalnosti s osjećajem veličine i značenja britanskoga imperija polovicom XVIII. stoljeća. Nakon smrti Händel i njegova glazba postali su predmetom društveno-umjetničkoga kulta koji se u Engleskoj njeguje do danas. Händelova se djela neprestano tiskaju od 1710. pojedinačno, a od druge polovice XIX. stoljeća i kao sabrana djela u više izdanja u Engleskoj i Njemačkoj (prvo, urednika F. Chrysandera, u 105 svezaka, 1858–1902). Od 1955. do danas novim se izdanjem bavi Georg-Friedrich-Händel-Gesellschaft u Halleu.
Händela se uz J. S. Bacha i A. Vivaldija smatra vrhunskim skladateljem europske kasnobarokne umjetničke glazbe. Ostavio je golem opus vrlo različita profila, s ukupno 611 djela: 42 opere (najpoznatije: Julije Cezar u Egiptu – Giulio Cesare in Egitto, Tamerlan – Tamerlano, Kserkso – Serse), 14 pasticcia, 3 scenske glazbe, 31 oratorij, serenata i oda, oko stotinu kantata, komorna vokalna glazba (dueti, trija, arije, pjesme), sakralna glazba (alleluje, anthems i dr.), orkestralne skladbe (koncerti, concerti grossi, uvertire, suite, sinfonie), komorna glazba (sonate, trio sonate, suite), glazba za instrumente s tipkama (orgulje, čembalo) te didaktička djela u rukopisu (nauk o kompoziciji).
