STRUKE:

harmonija

harmonija (grč. ἁρμονία: sklad, suzvučje).

1. Usklađenost, suglasje, slaganje, sukladnost, sloga, složnost, jednodušnost; sklad dijelova u cjelini; jedinstvo u mnogostrukosti. U filozofiji su se harmonijom bavili već orfici i pitagorovci polazeći od svojih istraživanja glazbe, gdje se uspoređivao odnos vibrirajućih struna i njihova harmoničnoga rasporeda, pa se iz toga tonskoga sklada zaključivalo o harmoničnoj strukturi svijeta. U Platonovoj filozofiji demiurg je tvorac kozmosa, što ga je stvorio po uzoru na prvotnu harmoniju vječnih ideja. Pitagorovsko-stoičko shvaćanje harmonije svijeta razvijalo se dalje sve do »harmonica mundi« (J. Kepler, G. W. Leibniz i A. Schopenhauer). Pitagorovskoga je podrijetla i razumijevanje duše kao harmonije tjelesnih suprotnosti. U estetici harmonija označava skladnost dijelova u raščlanjenoj cjelini. J. W. Goethe kao ideal svoje pedagogije postavljao je odgoj harmonično slobodnoga čovječanstva, dakle ozbiljenje svih bitnih ljudskih moći do lijepe ravnoteže. Narav je za njega veliki organizam u kojem vlada lijepa harmonija, koja se sastoji od moći i granica, samovolje i zakona, slobode i mjere, punoće i manjkavosti. Prestabilirana harmonija (harmonie préétablie) temeljni je filozofijski nauk G. W. Leibniza. U svojem nauku o monadama on polazi od toga da je svaka monada perceptivna i da kao jednostavna supstancija u odnos s drugom monadom može stupiti samo putem idealne radnje, putem pojma. Ta postavka čini osnovu nauka o prestabiliranoj harmoniji, koja se može razumjeti ontologijski i fenomenalno. U ontologijskom se pogledu prestabilirana harmonija može razumjeti kao ono što monadi daje mogućnost izražavanja, tj. mogućnost da sa svojega stajališta reprezentativno izrazi ukupnost svih monada. Gledana fenomenalno, prestabilirana harmonija stvara po Leibnizu korelaciju između percepcija ili pojava u duši, koja se razumije kao duhovni automat, i kretanja tijela. U toj korelaciji vlada onaj sklad koji djeluje poput dvaju međusobno neovisnih satova, kojima je vrhovni urar Bog. Tako cjelokupna mehanika svijeta počiva na toj božanskoj harmoniji i time jamči skladnost i idealnih spoznaja i praktičnih radnji.

2. U glazbi, pojam koji se javlja od antičkih do novovjekih pisaca u različitim značenjima: kao sinonim za glazbu i za melodiju, kao naziv za tonski sustav, tonski rod ili za raspon oktave, ili pak za ljestvičnu vrstu, i kao oznaka za višeglasje, a napokon i kao oznaka za suzvučje. – U užem smislu pod harmonijom se razumijeva akordička, tj. vertikalna struktura glazbenih djela. Nasuprot kontrapunktu kao primarno melodijskom, tj. horizontalnom oblikovanju kompozicije, harmonija polazi od suzvučja, tj. akordičkih odnosa tonova, ali pritom ne zanemaruje ni njihovo melodijsko kretanje. – Kao glazbena vještina i ujedno znanost koja proučava i utvrđuje načelo oblikovanja akorda i njihovih međusobnih odnosa, harmonija se izgrađuje usporedno s razvojem glazbe zasnovane na tonalitetima dura i mola te s pojavom monodije i generalbasa. Prema tome se načela harmonije u užem smislu odnose na glazbeno stvaralaštvo od XVII. do XX. stoljeća, ali u širem smislu uključuju i harmonijska kretanja što se javljaju ranije, u okvirima polifonske glazbe, kao i nove harmonijske relacije u glazbi XX. stoljeća.

3. U lingvistici, termin koji označuje niz fonoloških jedinica unutar riječi ili sintagmi; u harmonijskim procesima jedan fonem ili kakva druga fonološka jedinica utječe na jedan ili više drugih fonema, određujući fonološka (distinktivna) obilježja koja se u njima moraju pojaviti. Najčešći je tip harmonije vokalska (samoglasnička) harmonija, kakva postoji u uralskim jezicima (npr. madžarski) ili turkijskim jezicima (npr. turski). Tako u madžarskome morfem za množinu glasi -ek iza korijena koji sadrže prednje samoglasnike, a -ok iza korijena koji sadrže stražnje samoglasnike, usp. gyerek-ek »djeca«, ali asztál-ok »stolovi«. Dok se u uralskim i turkijskim jezicima vokalska harmonija sastoji u slaganju gramatičkih morfema s korijenskima u prisutnosti ili odsutnosti prednjih i zaobljenih samoglasnika, u nekim se jezicima harmonija uspostavlja s obzirom na druga obilježja – napeti/nenapeti (u nekim zapadnoafričkim jezicima), visoki/niski (u mongolskome) itd.

harmonija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=24440>.