Hartmann [ha'rtman], Nicolai, njemački filozof (Riga, 20. II. 1882 – Göttingen, 9. X. 1950). Profesor u Marburgu (1920–25), Kölnu (1925–31), Berlinu (1931–45), Göttingenu (1945–50). Njegova su rana djela pod snažnim utjecajem novokantovske marburške škole. Baštineći poslije fenomenologiju E. Husserla i kritizirajući idealizam H. Cohena i P. Natorpa, Hartmann pokušava ontološki utemeljiti gnoseologiju sa stajališta »kritičkoga realizma«. Bitak po sebi (Ansichsein) neovisan je o spoznaji i nije jedinstven, nego je realan, idealan i načelan. Realni je bitak pluralan i sastoji se od četiriju slojeva (koji ne proizlaze jedan iz drugoga): materijalnog, organskog, duševnog i duhovnoga. Idealni je bitak vječan i neprolazan (etičke vrijednosti, matematički odnosi). Najrašireniji je sloj anorganskoga, zatim organskoga, nad kojim se uzdiže sloj duševnoga i duhovnoga, koji je »nadindividualan« te pripada zajednici (religija, duh naroda, moral). U odnosima pojedinih slojeva vladaju kategorijalni zakoni: povratka, promjene, novuma, distancije slojeva, jakosti, samostalnosti nižeg sloja od višega, zakon materije i slobode. Hartmanova filozofska djela pridonijela su općem obratu filozofije od idealizma k realizmu, u jedinstvenom pokušaju da se znanstvena ontologija izvede sustavno u svim filozofskim disciplinama. U svojem glavnom djelu, Estetika, vrši fenomenološku analizu estetskoga predmeta. Značajnija djela: Platonova logika bitka (Platos Logik des Seins, 1909), Metafizika spoznaje (Metaphysik der Erkenntnis, 1921), Filozofija njemačkog idealizma (Philosophie des deutschen Idealismus, I–II, 1923–29), Etika (Ethik, 1926), Problem duhovnoga bitka (Das Problem des geistigen Seins, 1928), Prilog utemeljenju ontologije (Zur Grundlegung der Ontologie, 1935), Mogućnost i zbiljnost (Möglichkeit und Wirklichkeit, 1938), Izgradnja realnoga svijeta (Der Aufbau der realen Welt, 1940), Novi putevi ontologije (Neue Wege der Ontologie, 1942), Filozofija prirode (Philosophie der Natur, 1950), Estetika (Ästhetik, posmrtno, 1953).
