Henrik IV., njemačko-rimski car (? Goslar, 11. XI. 1050 – Liège, 7. VIII. 1106). Sin Henrika III. Isprva pod skrbništvom majke Agneze od Poitiersa, pa kölnskoga nadbiskupa Anna i bremenskoga nadbiskupa Adalberta, dok nije 1066. proglašen punoljetnim. Za njegove maloljetnosti mnogi su se feudalci osilili i osamostalili. Nakon ugušenja saskog ustanka (započeo 1073) u odlučnoj bitki kraj Homburga (1075), Henrik je došao u oštar sukob s papom Grgurom VII. u pitanju laičke investiture (u siječnju 1076. Henrik je na koncilu u Wormsu svrgnuo papu). Kada je papa u veljači 1076. ekskomunicirao i svrgnuo njega, i kada su se pobunili feudalci (koje je papa oslobodio obveze poslušnosti) i svećenstvo, on je popustio i u siječnju 1077. poklonio se papi u Canossi. To mu je omogućilo da sredi prilike u Njemačkoj (rat s protukraljem Rudolfom Švapskim), da slomi otpor feudalaca i ponovno raskine s Grgurom VII. i svrgne ga, da za protupapu postavi Klementa III., koji ga je u Rimu okrunio carskom krunom (1084). Grgur VII. umro je 1085., ali je novoizabrani (1088) papa Urban II. uz pomoć Normana i lombardskih gradova zauzeo Rim (1093) i Henrika istjerao iz Italije. U Njemačkoj je potom došlo do postupnoga sređivanja prilika, osobito nakon pogibije drugoga protukralja grofa Hermanna od Salma (1088); u to je doba Henrik bio na vrhuncu moći. God. 1103. proglasio je u cijeloj zemlji mir, ali se već iduće godine na čelu velikoga broja knezova pobunio njegov drugi sin Henrik (V.). Pobunjenici su 1105. cara zarobili i prisilili na abdikaciju. – Henrikov je život bio tema mnogih književnih djela, koja ga obrađuju s gledišta antiklerikalizma, borbe čovjeka protiv sudbine, ili sukoba dvaju naraštaja. Istu je tematiku obrađivala i likovna umjetnost, od minijature iz XII. st. u jednome vatikanskome kodeksu (Henrik kleči pred markgroficom Matildom s opatom Hugonom, moleći zagovor u pape) preko djela K. Begasa (Henrik u Canossi), A. Rethela (Redovnik na Henrikovu grobu u aachenskoj vijećnici) i M. Schwinda (Henrikovo zarobljivanje) do plastike A. D. Fernkorna (u katedrali u Speyeru).
