struka(e):
ilustracija
ANATOMIJA, anatomska studija Leonarda da Vincija
ilustracija
ANATOMIJA, bočni presjek žene
ilustracija
ANATOMIJA, prednji presjek muškarca
ilustracija
ANATOMIJA, prednji presjek muškarca (lijevo); bočni presjek žene (desno)
ilustracija
ANATOMIJA, presjek glave

anatomija (grč. ἀνατομία: rasijecanje, rezanje), znanost o građi živih organizama.

Anatomija čovjeka

Anatomija čovjeka znanost je o građi ljudskoga tijela. Dijeli se u nekoliko grana: sustavna anatomija proučava skup organa koji čine jednu funkcionalnu cjelinu (organski sustav, npr. probavni, živčani i dr.); topografska anatomija proučava oblike i međusobne odnose pojedinih anatomskih tvorbi u određenome području, bez obzira na to kojemu sustavu pripadaju (npr. u pazuhu, na postraničnoj strani vrata i dr.) i ima osobito značenje u kliničkoj i operativnoj medicini (kirurška anatomija). Rendgenska anatomija proučava oblik i položaj pojedinih anatomskih struktura u živa čovjeka s pomoću rendgenskoga zračenja. Funkcionalna anatomija proučava usklađivanje oblika i funkcije pojedinih organa. Podrobnim istraživanjem građe pojedinih organa i tkiva bavi se mikroskopska anatomija, odnosno histologija. Plastična anatomija služi kiparstvu i slikarstvu.

Povijest anatomije čovjeka kao empirijske znanosti potječe iz razdoblja grčkih filozofskih škola. Pitagorejac Alkmeon Krotonjanin (oko 500. pr. Kr.) secirao je životinje i pritom otkrio vidni živac, Eustahijevu cijev, arterije, vene i dušnik, pa ga smatraju prvim anatomom, dok se Aristotel (384. do 322. pr. Kr.) drži osnivačem usporedne anatomije. Prve sekcije, a vjerojatno i vivisekcije na tijelima zločinaca, izvode se u Aleksandriji u razdoblju tzv. aleksandrijske škole; najistaknutiji predstavnici te škole, Herofil i Erazistrat, bili su ujedno i najpoznatiji anatomi staroga vijeka. Sve do početka novoga vijeka u medicini je dominantan utjecaj grčkog liječnika Galena (oko 130–200) koji je anatomiju učinio znanstvenom osnovom medicine temeljeći svoja opažanja na seciranju čovjeku najsličnijih životinja, majmuna i svinja. Početkom X. st., kada je Crkva još branila seciranje mrtvaca i izvođenje kirurških zahvata, osnovana je u Salernu medicinska škola zaslužna za procvat anatomije i kirurgije. Tek oko 1315., zaslugom Mundinusa (L. Mondino dei Luzzi, 1275–1326), profesora anatomije u Bologni, čine se prve sekcije na ljudskim truplima i unose neki ispravci u još uvijek mjerodavne Galenove spise. Novo razdoblje u anatomiji nastaje djelovanjem njezina reformatora Vesaliusa (Andrea Vesali, 1514–64), koji je 1543. izdao djelo Sedam knjiga o ustroju ljudskoga tijela (De humani corporis fabrica libri septem), prvi udžbenik napisan na temelju proučavanja ljudskih trupala. Vrlo su vrijedni i neki opisi i crteži Leonarda da Vincija (1452–1529) rađeni na temelju sekcije ljudskih trupala. Nov zamah napretku anatomije dalo je otkriće mikroskopa u XVII. st., kada je Marcello Malpighi (1628–1694) prvi opisao kapilare, strukturu kože, građu slezene, bubrega i pluća. Među mnogobrojnim anatomima XVIII. st. osobito je važan Giovanni Battista Morgagni (1682–1771), koji je djelovao u Padovi i drži se osnivačem patološke anatomije. Devetnaesto stoljeće donosi anatomiji daljnji napredak utirući put razvoju histologije, embriologije, usporedne anatomije i dr. Najnovije anatomske spoznaje u XX. st. omogućilo je usavršavanje tehnike seciranja i histološkog prepariranja te uvođenje elektroničke mikroskopije.

Anatomija životinja ili zootomija

Anatomija životinja ili zootomija znanost je o obliku i građi tijela pojedinih vrsta životinja; prerasla je u šire definiranu znanost, tzv. poredbenu ili komparativnu anatomiju. Ona skuplja, sređuje i tumači podatke o velikom broju životinjskih oblika koji ulaze u određeni životinjski tip. U istraživanjima poredbene anatomije primjenjuje se poredbena metoda da bi se otkrili uzroci i zakoni životinjske organizacije, okolnosti i procesi kojima nastaje tako golema raznolikost oblika jednog istog tipa i stupanj srodnosti među tim oblicima. Mnogi je autori poistovjećuju s morfologijom. Preteča je te znanosti Aristotel. On organizaciju životinja razjašnjava metafizičkim pojmom oblika (oblik kao ideja stvari, odn. organizma) i pojmom svrhovitosti. Aristotel je formulirao načelo kompenzacije i korelacije organa, zapazio homolognost organa u životinja različitih razreda, a organizam zahvatio kao morfološko-fiziološku cjelinu. Začetnikom poredbene anatomije smatra se J. W. Goethe. On uvodi termin morfologija; ta bi znanost imala ustanoviti idealne tipove, koji bi imali obuhvatiti različite oblike. Goethe je postavio temeljna načela poredbene anatomije: teoriju analognosti (iste se organske tvari nalaze u svim organizmima), zakon o postojanosti pripadnih dijelova (istovjetni dijelovi u svim se životinjama nalaze na istim mjestima i u njima određenim vezama, bez obzira na to koja je njihova funkcija) i zakon o ravnoteži i kompenzaciji organa. G. Cuvier postavio je »teoriju tipova« i formulirao načelo o korelaciji dijelova i subordinaciji organa. Sve do Ch. Darwina poredbena anatomija morfološka je tipologija i znanost o životinjskoj organizaciji. Plan građe životinjskoga svijeta poima se kao stabilna i fiksirana stvarnost. Nakon Darwinove teorije o evoluciji životinjski se svijet zahvaća dinamički, kao tečevina dugotrajnoga procesa preobrazbi u kojem strukturne srodnosti postaju dokazima stvarne srodnosti, i to ne samo među različitim oblicima istoga tipa već i među različitim tipovima. Definiraju je pojmovi homologije i analogije, produbljuju se proučavanja filogenetskih veza između različitih životinjskih tipova, istražuje se podrijetlo kralježnjaka, pojava opće segmentiranosti ili metamernosti, modifikacije udova, podrijetlo celomne šupljine itd. Suvremena poredbena anatomija sintetska je znanost koja se koristi tečevinama niza posebnih bioloških disciplina: opisne anatomije, histologije, embriologije, paleontologije, zoološke sistematike, fiziologije i genetike.

Anatomija bilja ili fitotomija

Anatomija bilja ili fitotomija, grana botanike; proučava organizaciju stanica, tkiva i organa biljaka. Razlikuje se od morfologije biljaka, koje je nekoć bila dijelom, jer se temelji na mikroskopskoj analizi biljnih dijelova. Dijeli se na znanost o stanici (citologija), znanost o staničju ili tkivu (histologija) i znanost o građi biljnih organa (organografija). Iako je mikroskop izumljen 1590., tek su potkraj XVII. st. brušenje leća i uporaba umjetne svjetlosti za osvjetljivanje objekata omogućili razlučivost potrebnu za velika otkrića u anatomiji bilja. Prva je istraživanja izveo engleski prirodoslovac i fizičar Robert Hooke, koji je, promatrajući 1665. tanke presjeke komadića pluta (kore hrasta plutnjaka) složenim mikroskopom koji je sam izradio, ustanovio elementarne jedinice biljnoga tijela i prvi uporabio naziv stanice. Iz toga doba potječu djela Anatomija bilja (Anatome plantarum, 1675) Marcella Malpighija i Anatomija bilja (The Anatomy of Plants, 1682) Nehemiaha Grewa koji su postavili temelje anatomije biljaka. Potkraj XVIII. st. njemački biolog Caspar Friedrich Wolff među prvima istražuje razvoj biljnih organa o čemu piše u svojoj disertaciji Teorija razmnožavanja (Theoria generationis, 1759) i postaje jedan od začetnika embriologije. Početkom XIX. st. francuski botaničar Charles-François Brisseau de Mirbel objavio je djelo Rasprava o anatomiji i fiziologiji bilja (Traité dʼanatomie et de physiologie végétales, 1802) uspostavljajući temelje znanosti citologiji bilja.

U XIX. st., s pomoću savršenijih mikroskopa i tehnike rezanja i bojenja, počinje brži razvoj anatomije kao zasebne znanosti. Njemački botaničar Matthias Jacob Schleiden je 1838. utvrdio da je stanica osnovni element svega živoga i da se svaka biljka sastoji od stanica, što je njemački zoolog Theodor Schwann sljedeće godinu zaključio i za životinje, pa se obojica smatraju osnivačima stanične teorije. Pruski liječnik i botaničar Franz Meyen objavio je djelo Fitotomija (Phytotomie, 1830), prvi sveobuhvatan pregled anatomije biljaka. Tijekom XIX. st. opisani su glavni elementi stanice i njihova građa: Robert Brown otkriva staničnu jezgru i prvi rabi naziv nucleus (jezgra), Max Schultze definira stanicu i istražuje protoplazmu. Naziv protoplazma uvodi Hugo von Mohl (1846), koji zajedno s Carlom Wilhelmom von Nägelijem proučava građu stijenke i diobu biljnih stanica. Za daljnji razvoj anatomije bilja značajno je djelo Rasprava o botanici (Traité de botanique, 1884), rad francuskoga botaničara Philippea Van Tieghema koji uvodi pojam stele (kompleks provodnoga staničja obavijenoga nekim ovojem) i anatomski sustav temeljen na građi stele, koji se poslije pokazao prezahtjevnim. Do novih spoznaja dolazi se i danas zahvaljujući modernoj tehnologiji te povezivanjem s drugim znanstvenim disciplinama, posebice molekularnom biologijom, fiziologijom bilja (→ fiziologija) i biokemijom.

Citiranje:

anatomija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/anatomija>.