struka(e):

hindski jezik (hindi) (perz. hindi: indijski), standardni i govorni jezik koji pripada indoarijskom ogranku (središnja indoarijska skupina) indoiranske grane indoeuropske jezične porodice. Početkom XXI. st. hindskim i njemu pripadajućim narječjima govorilo je oko 380 milijuna ljudi. Službeni je jezik u 9 indijskih država (Bihar, Chhattisgarh, Haryana, Himachal Pradesh, Jharkhand, Madhya Pradesh, Rajasthan, Uttarakhand, Uttar Pradesh) i 5 saveznih teritorija (Andamani i Nikobari, Chandigarh, Dadra i Nagar Haveli, Daman i Diu, Delhi), a govori se također u Šri Lanki, Africi, Gvajani, Surinamu, Fidžiju itd. Postupno se uvodi u cijeloj Indiji od 1950. godine (do 1975. zajedno s engleskim), pa bi trebao preuzeti ulogu jezika za komunikaciju na sveindijskoj razini (29 država i 7 saveznih teritorija). Hindski je standardiziran početkom XIX. st. na temelju govora izobraženih slojeva Delhija (khaṛī bolī). Najstariji zapisi na delhijskom govoru potječu iz XIV. st. (Amīr Khusrau), a od XVI. do XVIII. st. na njemu je u južnom dijelu središnje Indije, u okviru dekanskih sultanata, nastala bogata književnost, zvana dakkhinska (južna), koja se obično pogrešno smatra pretečom samo urdske književnosti. Stara hindska književnost pisana je na narječjima (→ indija, književnost). – Hindski ima razlikovne nazalne vokale. Po tipologiji je blizak aglutinativnim jezicima. Razlikuje dva roda (muški i ženski), dva broja (jedninu i množinu), tri padeža (nominativ, kosi padež i vokativ) i pet načina (indikativ, imperativ, konjunktiv, kondicional, prezumptiv). Ima ergativnu konstrukciju. Glagol dolazi na kraju rečenice. Padežni se odnosi izražavaju postpozicijama (poslijelozima); one dolaze iza kosoga padeža. Piše se pismom devanāgarī. Njegov odnos prema urdskomu nije još dovoljno istražen; standardni hindski i urdski oblikovali su se na podlozi istoga organskoga narječja (khaṛī bolī), uglavnom omogućuju uzajamno razumijevanje, ali među njima postoje znatne leksičke razlike (osobiti tzv. kulturni i civilizacijski rječnik) i pišu se različitim pismom.

Hindska narječja (dijalekti) organski su oblici hindskoga na velikom području sjeverne i središnje Indije, uglavnom u porječju Gangesa i Jamune. Uz zapadna hindska i istočna hindska u narječja hindskoga ubrajaju se i paharska, radžasthanska i biharska narječja. Po kriterijima genetske i tipološke lingvistike ona su opisana kao samostalne jezične veličine, a po kriteriju vrijednosnog identiteta i sadašnjih uporabnih prilika pripadaju u narječja hindskoga književnoga jezika. Narječja Bihara i narječja istočnoga hindskoga tipološki pripadaju istoj skupini kao i nepalski. Narječja su zapadnoga hindskoga harijansko, kauravsko (khaṛī bolī), bradžsko (braj bhāšā), kanaudžsko i bundelsko. Narječja su istočnoga hindskoga avadhsko, baghelsko i čhatisgarhsko. Radžasthanska su narječja marvarsko, mevatsko dhundharsko (džajpursko) i malvsko; paharska su zapadno i središnje (kumajunsko, garhvalsko) paharsko; biharska su bhodžpursko, maithilsko i magadhsko (magahsko). Na nekima od tih organskih narječja razvila se bogata književnost i književni jezici. Književnom baštinom ističu se bradžsko (Sūrdās), avadhsko (Tulsīdās), marvarsko (Mīrābāī) i maithilsko narječje (Vidyāpati). Bradžsko se upotrebljavalo kao nadregionalni jezik lirike, a avadhsko epike.

Citiranje:

hindski jezik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/hindski-jezik>.