Husserl [hu'səɹl], Edmund, njemački filozof (Proßnitz, 8. IV. 1859 – Freiburg im Breisgau, 26. IV. 1938). Studirao astronomiju, matematiku i filozofiju, a bio je profesor u Halleu, Göttingenu i Freiburgu im Breisgau. Doktoriravši iz matematike, Husserl je u prvoj fazi svojega filozofiranja nastojao oko izgradnje čiste apriorne logike, neovisne o psihologiji, oštro kritizirajući svaki »psihologizam« kao empiristički relativizam. Već je u tom razdoblju na potpuno nov način koncipirao pojam »fenomenologije« (termin se prvi put susreće kod J. H. Lamberta), gdje u središte istraživanja dolazi pitanje o jedinstvu svijesti u njezinim različitim aktovima. Svijest je po Husserlu intencionalna – termin koji je Husserl preuzeo od F. Brentana, tj. ona je uvijek nužno usmjerena na neki predmet i zato intencionalnost kod njega znači »svijest o nečemu naprosto« ili samodanost predmeta u svijesti. No Husserla ne zanima bilo koji sadržaj svijesti, već samo onaj koji je nepromjenljiv, tj. koji je kao logički nužan zajednički svakomu pojedinačnomu subjektu. Time se ujedno i sam subjekt oslobađa utjecaja psihičkih doživljavanja, tj. čiste zorne danosti nisu za Husserla nikakav predmet individualno-subjektivnoga doživljavanja (kritika psihologizma), nego se u svakoj pojedinačnoj svijesti pokazuju u svojoj nepromjenljivoj logičkoj nužnosti i nepromjenljivosti. Kako bi došla do toga nepromjenljivoga logičkog sadržaja, što za Husserla čini »štostvo« ili bit nekog predmeta, svijest se prethodno mora osloboditi svojega »prirodnoga stava«, tj. svojega kontingentnoga statusa, svoje naivne vjere u svijet i bitak i svojih prethodnih mišljenja o predmetu, te mora, također, promatrati predmet čisto kao takav (fenomenologijska redukcija). U drugome koraku spoznavajući se subjekt mora suzdržavati od suda (ἐποχή ili transcendentalna redukcija), pri čemu se aktovi svijesti promatraju s obzirom na njihov način danosti, odnosno s obzirom na danost samoga predmeta koji je suodnosan tomu aktu. Predmet je kao intencionalan imanentan svijesti, što znači da svijest kao »načelo svih načela« obavlja naknadnu konstituciju predmeta glede njegova »štostva«. Do bîti ili »štostva« dolazi se eidetskom redukcijom ili svođenjem svih pojavnih svojstava nekoga predmeta na onaj nužni ili nepromjenljivi sadržaj koji ga konstituira kao takva. Polazeći od fenomena intencionalnosti i uvjerenja da je u svakom pojedinačnom ja-subjektu prisutno jedno čisto transcendentalno pra-ja, Husserl također razvija vlastitu teoriju intersubjektivnosti koja je monološke naravi, tj. ona se uspostavlja kao povratak subjekta u sebe, tj. kao samoosvješćivanje o toj transcendentalnoj jezgri, zahvaljujući čemu onda i drugi postaje nužno razumljiv. S obzirom na Husserlovo uvjerenje u mogućnost svjesne konstitucije izvanjskoga svijeta i u čistu eidetsku spoznaju, to se razdoblje njegova stvaralaštva označuje i kao transcendentalno-fenomenologijski idealizam, koji je uvjeren u mogućnost uspostavljanja filozofije kao stroge znanosti upravo na tim eidetskim osnovama. U posljednjem razdoblju svojega stvaralaštva Husserl odustaje od toga stajališta i svoja istraživanja posvećuje analizi svijesti na razini »životnoga svijeta« (Lebenswelt) kao svijeta predteorijskog iskustva, u kojem se očituju svi »sedimenti smisla« i svi problemi konkretnih povijesnih subjekata. Štoviše, Husserl uviđa da su europske znanosti dospjele u krizu upravo onda kada su zaboravile taj skriveni temelj i izvor svoje smislenosti, tj. kada su se udaljile od čovjeka i smisla njegova opstojanja. Ponovni povratak pitanju o povijesnosti i smislenosti ljudskoga mišljenja i djelovanja otvorio je širom vrata fenomenologijskim istraživanjima u filozofiji, sociologiji, socijalnoj psihologiji, znanosti o kulturi itd. Husserl je stvorio vrlo plodnu i razgranatu školu. Već za njegova života postojao je göttingenški, freiburški i münchenski krug filozofa, a njegovi učenici bili su glasoviti filozofi XX. stoljeća (npr. M. Scheler, M. Heidegger, R. Ingarden, E. Stein i dr.). U Hrvatskoj je Husserl prevođen i dugo godina intenzivno istraživan, posebice zahvaljujući pionirskomu radu A. Pažanina i njegovu djelu Znanstvenost i povijesnost u filozofiji Edmunda Husserla (1968). Glavna djela: Filozofija aritmetike (Philosophie der Arithmetik, 1891), Logička istraživanja (Logische Untersuchungen, I–II, 1900–01), Ideje za jednu čistu fenomenologiju i fenomenologijsku filozofiju (Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologischen Philosophie, 1913), Kartezijanske meditacije (Cartesianische Meditationen, I–II, 1929–32), Predavanja o fenomenologiji unutarnje vremenske svijesti (Vorlesungen zur Phänomenologie des inneren Zeitbewußtseins, 1928), Formalna i transcendentalna logika (Formale und transzendentale Logik, 1929), Kriza europskih znanosti i transcendentalna fenomenologija (Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die transzendentale Phänomenologie, 1936), Iskustvo i sud (Erfahrung und Urteil, 1939).
