Hvar

ilustracija
Otok HVAR, Hvar
ilustracija1ilustracija2

Hvar, otok u srednjodalmatinskom otočju, Splitsko-dalmatinska županija; obuhvaća 297,38 km² s 10 893 st. (2011). Leži između otokâ Brača, Visa i Korčule, poluotoka Pelješca i kopna (Makarsko primorje); od obale je udaljen 4 km. Sa sjeverne je strane more Hvarskoga kanala, a s južne Viškoga, Korčulanskoga i Neretvanskoga kanala. Dug je 67,5 km (najdulji hrvatski otok), širok do 10,5 km. Obala je duga 270,0 km; koeficijent razvedenosti iznosi 4,4, pa je Hvar jedan od dvaju najrazvedenijih jadranskih otoka (na prvome je mjestu Dugi otok, s koeficijentom 4,8). Pred zapadnim dijelom južne obale Hvara nalaze se Paklinski (Pakleni) otoci i hridi Lukavci, a pred srednjim otok Šćedro (8,45 km²). Hvar je građen od trijaskih, krednih (rudistni vapnenac, dolomit), eocenskih (lapor) i pleistocenskih (prapor) naslaga. Vapnenci i dolomiti tvore otočna uzvišenja. Od njih je građen glavni greben, s najvišim vrhom Svetim Nikolom (628 m) povrh Svete Nedjelje. Meki lapori grade južnu obalu. U njima je more stvorilo mnogobrojne uvalice (Zaraće, Milna, Dubovica, Kozja, Duboka, luka grada Hvara i dr.). Prapor se nalazi u području istočno od Jelse. Nastao je u doba kada je otok bio dio kopna (pleistocen).

Sredozemna klima Hvara osobito je blaga. Najtopliji je mjesec srpanj (grad Hvar 24,9 °C), a najhladniji siječanj (8,3 °C); snijeg i temperatura niža od 0 °C (prosječno 5 dana godišnje) rijetka su pojava. Otok dobiva 500 do 750 mm oborina godišnje (najviše u zimskome razdoblju); ljeta su pretežno suha. Hvar ima najdulju insolaciju u Hrvatskoj (2712 sati prosječno godišnje). Šume i degradirane šume (makija) zauzimaju oko 50% površine; prirodni šumski pokrov iskrčen je u dolomitnim udolinama i flišnome području, pogodnome za poljodjelstvo. U nižim je krajevima raširena česvina, crni i alepski bor, crni jasen i dr. Vodenih tokova nema; izvori izbijaju na dodiru dolomita i flišnih lapora. Veći se izvori nalaze kraj Jelse, Vrisnika i Svirča; 1987. otok je podmorskim cijevima spojen s kopnenim vodovodom. Glavna je gospodarska grana poljodjelstvo (vinova loza, maslina, smokva, naranča, limun, rogač, kivi, nar, dud, badem, ružmarin); lavanda, koja je uz brnistru i kadulju dio kamenjarske vegetacije, raširena je kao kulturna biljka (dobivanje aromatičnog ulja). Stočarstvo (ovca, koza i dr.) i ribolov imaju sporedno značenje. Turizam je najrazvijeniji u gradu Hvaru, Jelsi, Starome Gradu i Vrboskoj. Asfaltnom su cestom povezana sva veća mjesta na otoku. Trajektnim je vezama povezan preko Hvara i uvale Vire, Sućurja (Drvenik–Sućuraj) i Staroga Grada s većim hrvatskim lukama, okolnim otocima te Anconom i Pescarom (Italija). Marine se nalaze u Vrboskoj i na Svetom Klementu (Palmižana). Najveći broj naselja razvio se oko Veloga polja, ali su veća naselja uz obalu: Hvar (3738 st.), Stari Grad (1792 st.), Jelsa (1785 st.), Vrboska (542 st.), Sućuraj (357 st.) i dr. U unutrašnjosti su otoka Vrbanj (495 st.), Svirče (410 st.), Dol (310 st.), Brusje (195 st.), Vrisnik (192 st.), Zastražišće (169 st.), Gdinj (136 st.), Bogomolje (99 st.) i dr.

Nastanjen već u ranome neolitiku (od VI. tisućljeća pr. Kr.), otok Hvar je u kasnome neolitiku i ranom eneolitku bio dijelom hvarske kulture, koje su materijalni ostatci (fino glačana slikana keramika) pronađeni u Grapčevoj špilji, u špilji u uvali Pokrivenik, špilji Badanj i u Markovoj špilji. Dio te keramike bio je uvezen pa dokazuje da su već u V. i IV. tisućljeću pr. Kr. postojale veze između otoka Hvara i zemalja u zapadnom području Sredozemnoga mora. Prijelaz iz neolitika u bakreno, brončano i željezno doba povezan je s dolaskom Indoeuropljana (Predilira ili Ilira) u II. tisućljeću ili na početku I. tisućljeća pr. Kr. Ilirska je civilizacija ostavila mnogobrojne materijalne tragove na otoku Hvaru, poput utvrđenih gradina na uzvisinama i gomila (Purkin kuk kraj Staroga Grada, gradina Hum /Sv. Vid/ kraj sela Vrbnja, gradina i kula Tor iznad Jelse, Vela Gomila kraj Zastražišća). Godine 385. pr. Kr. na otok Hvar došli su, uz pomoć Dionizija Starijega iz Sirakuse, grčki kolonisti s otoka Para u Egejskome moru i osnovali u današnjem Starome Gradu koloniju Far (Pharos). Na mjestu današnjega grada Hvara u prvoj polovici IV. st. pr. Kr. postojao je i drugi grčki polis Dimos. Far je bio samostalan grčki polis sve do 235. pr. Kr., kada je došao pod vlast Ardijejaca. Nakon I. ilirskoga rata (229. do 228. pr. Kr.) Demetrije Hvaranin osnovao je uz pomoć Rimljana državu sa središtem u Faru, koja je obuhvaćala srednjodalmatinske otoke (osim Visa) i dijelove današnje Albanije. Pošto se odmetnuo od Rima, bio je u bitki kraj Fara 219. pr. Kr. poražen, a njegov grad srušen. Tada je Hvar ušao u sastav Rimskoga Carstva, a nakon 476. postao je dio Bizantskoga Carstva (V–VII. st.). O životu na Hvaru iz antičkoga doba svjedoče mnogobrojni ostatci stambenih i gospodarskih zgrada, natpisi, keramika te sačuvani grčko-rimski ager u Starogradskome polju (od 2008. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine). Iz ranosrednjovjekovnoga i ranokršćanskoga razdoblja očuvane su mnogobrojne crkve (sv. Ivana u Starome Gradu, sv. Ciprijana iznad Vrisnika, Sv. Duha u Hvaru) te ostatci kasnoantičkih utvrda nastalih za Justinijanove obnove Rimskoga Carstva u VI. st. (poluotok Gradina u Jelsi, Galešnik ili Grad kraj Jelse). Nakon dolaska Neretvana u VII. st., Hvar je bio pod vlašću Neretvanske Kneževine (VII – IX. st./X – XI. st.), Bizantskoga Carstva (812–867. i 1164–80), tadašnje Hrvatske (XI. st. – 1102), Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva (1102–45., 1180–1278., 1358–90., 1393–1403), Mletačke Republike (1145–64., 1278–1358), Bosanskoga Kraljevstva (1390–93), napuljskih Anžuvinaca i Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1403–13) i Dubrovačke Republike (1413–20), kada je u potpunosti potpao pod vlast Mletačke Republike (1420–1797). Za mletačke vladavine Hvar je doživio svoj najveći graditeljski, kulturni i gospodarski napredak i postao jedna od najbogatijih komuna Mletačke Dalmacije. Bio je glavna postaja na putu prema Veneciji i zimovalište mletačkog brodovlja. Tijekom osmanskih ratova grad i ostala naselja na Hvaru utvrđivali su se sustavom obrambenih zidina, kaštela, utvrđenih crkava i kula renesansnih obilježja radi zaštite pučanstva (grad Hvar, crkve-tvrđave u Jelsi i Vrboskoj, Tvrdalj – ljetnikovac Hektorovića u Starome Gradu, tvrđava u Sućurju, kula Anđelović u Zastražišću). Istodobno je Hvar bio jedno od glavnih središta humanizma na istočnojadranskoj obali, gdje su djelovali H. Lucić i P. Hektorović. Opće gospodarsko blagostanje pratili su socijalni nemiri. Najpoznatiji sukob bila je Hvarska buna iz 1510., kada su se pučani, pod vodstvom M. Ivanića, sukobili s privilegiranim plemstvom. Nakon pada Mletačke Republike 1797., Hvar je najprije pripao Habsburškoj Monarhiji, potom 1805. Francuskoj, da bi 1815. bio vraćen Habsburškoj Monarhiji, a nakon njezina sloma okupirali su ga Talijani i zadržali do 1921., kada je pripao Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918–41). Godine 1941. ponovno su Hvar okupirali Talijani, a Rimskim ugovorom 18. V. 1941. prepustili su ga Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. otok je nakratko bio slobodan do 21. I. 1944., kada su ga okupirale njemačke snage te pod svojom vlašću zadržale do 21. IX. 1944., kada je konačno oslobođen.

Hvar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26772>.