in dubio pro reo [~ du'bio: pro: re'o:] (lat.: u dvojbi u korist optuženika), u kaznenom procesnom pravu, načelo prema kojem se sud, u slučaju dvojbe pri utvrđivanju činjenica i rješavanju nekoga pravnoga pitanja, treba povesti za onim što je povoljnije za okrivljenika; primjena toga načela može dovesti, primjerice, do izricanja blaže kazne, a u krajnjem slučaju i do oslobađanja od optužbe. Načelo se nazire već u pravnim poredcima staroga vijeka i srednjovjekovlja, no u praksi se učvrstilo u XIX. st., otkako je Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina (1789) postavljena predmnjeva okrivljenikove nevinosti; izričaj in dubio pro reo prvi je upotrijebio Christoph Karl Stübel 1811. U teoriji je sporno da li načelo u suvremenome pravu proizlazi iz predmnjeve okrivljenikove nevinosti ili iz opće tendencije ublaživanja oštrice kaznenoga prava.
