Indy [di'], Vincent d’, francuski skladatelj, teoretičar, dirigent, glazbeni pisac i pedagog (Pariz, 27. III. 1851 – Pariz, 2. XII. 1931). Kao aristokrat studirao glazbu uglavnom privatno (A.-F. Marmontel, A. Lavignac, C. Franck), ali se nakon studija prava na Sorbonnei odlučio za karijeru profesionalnoga glazbenika. Isprva djelovao kao orguljaš, timpanist i dirigent, a osobito kao tajnik i poslije predsjednik Nacionalnoga glazbenoga društva (Société Nationale de Musique) u Parizu. Do polovice 1880-ih bio je pod snažnim utjecajem njemačke glazbe, poglavito R. Wagnera, a potom je svjesno nastojao svojoj glazbi dati francuski značaj. Godine 1896. utemeljio i do smrti vodio znamenitu parišku Schola cantorum. D’Indyjeva estetika temelji se na privrženosti klasičnoj polifoniji i kontrapunktu, tradicionalnoj crkvenoj glazbi, stvaralaštvu C. Francka, klasičnoj formalnoj konstrukciji i francuskom folkloru, dok su joj slabije strane siromašna melodijska invencija i odbijanje harmonije kao izražajnoga sredstva. Kao takva u potpunoj je protivnosti s estetikama C. Debussyja, s čijim je pobornicima vodio žestoke polemike, S. Prokofjeva te pogotovo I. Stravinskoga i A. Schönberga. Istodobno liberalan i konformističan, Indy je bio složena i kontroverzna osobnost, ali i značajna i vrijedna pojava francuske kasnoromantičke glazbe. Opus mu obuhvaća orkestralna (simfonije, koncerti, suite i dr.), komorna (kvarteti, sonate i dr.), glasovirska (sonate, romance, nocturno, suita, fantazija i dr.), orguljska i crkvena djela (moteti i dr.) te obradbe francuskih pučkih pjesama, a skladao je i opere (Fervaal, 1881–95; Stranac – L’Étranger, 1898–1901) i scensku glazbu. Među didaktičkim djelima ističu se Predavanja iz glazbene kompozicije (Cours de composition musicale, I–III, 1903–50).
