intelekt (latinski intellectus: razumijevanje, poimanje), filozofski naziv kojim se već od antike označuje najviša ljudska spoznajna moć, zvana također razum ili um. Funkcija intelekta nadovezuje se na osjetne podatke svijesti (senzacije), koje intelekt uspoređivanjem, apstrahiranjem, suđenjem i zaključivanjem prerađuje i tako stvara apstraktne pojmove. Aristotel razlikuje trpni i tvorni intelekt (νοῦς παητıϰός i νοῦς ποıητıϰός). Trpni dio intelektualne djelatnosti sastoji se u prihvaćanju i sabiranju dojmova te u njihovu ujedinjavanju, a po tvornom dijelu, koji je božanskoga podrijetla, svijest kao razumska snaga stvara misaone veze i njihove rezultate, pojmovna značenja. Analogno Aristotelu, skolastici razlikuju djelatni um (intellectus agens), kojim se razrađuje osjetno-predodžbeno gradivo, i potencijalni, odnosno trpni um (intellectus possibilis ili passibilis), pod kojim se razumijeva sveukupan logički inventar svijesti (universalia, species intelligibiles, notiones, conceptus). Stvaralačku snagu uma proširili su već stari Grci izvan ljudske svijesti i na ontološko područje, pa tako Anaksagora drži da je um (νοῦς) prvo pokretačko načelo svega, a Plotin da iz njega emanira stvarnost. R. Bacon poistovjećuje aktivni (djelatni, tvorni) intelekt s logosom, a i G. Bruno izjednačuje intelekt s »prvom inteligencijom«, koja je ideja svemira. Svi novovjekovni racionalistički filozofski smjerovi, počevši od R. Descartesa, a osobito G. W. F. Hegel u svojem panlogizmu, smatraju intelekt osnovnim načelom bitka. Tom intelektualizmu suprotstavili su se posebno romantici, F. Nietzsche i K. Marx, a u novije doba filozofija egzistencije (M. Heidegger).
