STRUKE:

inteligencija

inteligencija (latinski intellegentia, intelligentia: razboritost, razum; vještina), u psihologiji, sposobnost mišljenja koja omogućuje snalaženje u novim prilikama u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje, ni učenjem stečene navike, vještine i znanja. Inteligencija je temelj uspješne školske izobrazbe, stjecanja znanja općenito te uspješna obavljanja profesionalnih zadaća i drugih ljudskih djelatnosti. Budući da je inteligencija povezana s djelovanjem sveukupne ličnosti, na uspjeh u nekoj djelatnosti (ovisno o vrsti i složenosti) mogu u znatnoj mjeri utjecati i afektivne, motivacijske kao i druge osobine ličnosti. O ustroju inteligencije postoje prijepori: je li to jedinstvena sposobnost, tj. odraz općih funkcionalnih značajki središnjega živčanoga sustava, ili je inteligencija skup širih sposobnosti koje su odgovorne za intelektualno djelovanje (kao što su perceptivna, spacijalna, numerička, mnemička, te sposobnost rječitosti i zaključivanja).

Stupanj intelektualne razvijenosti pojedinaca određuje se s pomoću testova inteligencije. Prve testove sastavili su Francuzi A. Binet i T. Simone (1904–11). Pojam kvocijenta inteligencije uveden je 1912. U svijetu postoje mnogobrojni testovi inteligencije koji se najčešće sastoje od zadataka verbalnoga i neverbalnoga oblika. U nas je 1970. Z. Bujas sastavio izvorne testove inteligencije, od kojih su neki i danas u standardnoj upotrebi. Zadatci u testovima inteligencije predočuju neki problem koji se ne može uspješno riješiti na temelju znanja ili specifičnoga vježbanja; za njihovo rješavanje potrebno je minimalno opće znanje. Verbalni zadatci sastoje se od riječi ili rečenica poznatoga jezika (katkad nesmislenih sklopova slova ili sličnih simbola), a neverbalni uglavnom od opće poznatih ili neuobičajenih jednostavnih crteža. Neverbalni zadatci pogodniji su za ispitivanje i uspoređivanje inteligencije ljudi različita jezika, naobrazbe i kulture. Rezultati testova inteligencije služe predviđanju uspjeha u školovanju i u profesionalnim djelatnostima. Općenito vrjednovanje rezultata pojedinca u testu inteligencije omogućeno je usporedbom sa standardiziranim rezultatima prikupljenima na reprezentativnoj skupini pojedinaca iz populacije kojoj neka osoba pripada. To znači da rezultat u testu inteligencije nema apsolutnu, opću, nego samo relativnu vrijednost, dobivenu usporedbom s odgovarajućom populacijom. Usporedba je potrebna jer na rezultat pojedinca u testu inteligencije utječu i drugi čimbenici (izobrazbeni, kulturološki i dr.), a ne samo njegova intelektualna sposobnost.

Velike su individualne razlike u načinima intelektualnoga djelovanja, pa se govori o: socijalnoj inteligenciji, sposobnosti razumijevanja i rješavanja problema koji uključuju međuljudske odnose; konkretnoj inteligenciji, sposobnosti rješavanja problema manipulacijom konkretnim objektima; apstraktnoj inteligenciji, sposobnosti razumijevanja apstraktnih i simboličkih odnosa (odnosa među apstraktnim pojmovima te verbalnim, numeričkim i drugim simbolima) i njihova korištenja pri rješavanju problema. Razlikuje se tzv. fluidna i kristalizirana inteligencija: fluidna inteligencija pod većim je utjecajem dispozicijskih (nasljednih) čimbenika i očituje se u razumijevanju simboličkih odnosa i kreativnih rješenja problema (razvija se između 14. i 18. god.); kristalizirana inteligencija pod većim je utjecajem izobrazbe i općenito kulturoloških čimbenika (razvija se tijekom cijeloga života). Odnedavno se govori i o tzv. emocionalnoj inteligenciji, koja je slična socijalnoj inteligenciji, ali obuhvaća i neintelektualne čimbenike koji mogu djelovati na uspjeh u nekoj djelatnosti, pa je upitno koliko je to inteligencija u uobičajenom značenju.

Definiranje pojma inteligencije ovisi o općedruštvenim prilikama. Prevladavalo je mišljenje da je inteligencija pretežito ovisna o nasljednim čimbenicima (oko 80%), a da su utjecaji kulture i okoline manje značajni. Suvremena ekološka poimanja inteligenciju pojedinca stavljaju u kontekst socijalne interakcije i zahtjeva kulture te drže da je inteligencija višedimenzionalna. U istraživanjima inteligencije ne prevladava samo psihometrijski pristup (koji se temelji na testovima inteligencije), već se inteligencija istražuje i u kognitivnoj psihologiji, neuropsihologiji i razvojnoj psihologiji, a česti su i tzv. kibernetički modeli inteligencije; inteligencija se istražuje i u biologiji, sociologiji i pedagogiji. Tim se istraživanjima pokušavaju spoznati procesi koji rezultiraju intelektualnim učinkom kao i utjecaji okoline i nasljednih čimbenika u razvoju inteligencije u pojedinca.

U sociologiji → intelektualci

inteligencija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27600>.