interpunkcija

interpunkcija (latinski interpunctio: odvajanje riječi s pomoću točaka), skup znakova kojima se u pisanome tekstu odjeljuju rečenice i rečenični dijelovi. Glavne interpunkcijske znakove uveo je u latinicu humanist Aldo Manuzio u XV. st. I. u širem smislu obuhvaća razgotke i pravopisne znakove. Razgodci su točka (.), upitnik (?), uskličnik (!), zarez (,), točka sa zarezom (;), dvotočje (:), crtica (–), spojnica (-), tri točke (…), višetočje (.........), navodnici („ ”, » «), polunavodnici (’’), kosa crtica (/) i zagrade (). Za posebne svrhe zagrade mogu biti uglate [ ] ili kose //. Pravopisni su znakovi još apostrof ili izostavnik (’), zvjezdica (*), križić (†), znak jednakosti (=) i u stručnim tekstovima niz drugih. U europskim se jezicima upotrebljavaju dvije različite interpunkcije, tj. anglo-romanska i njemačka (krivo nazivane i »logičkom« i »gramatičkom«), koje odgovaraju sintaktičkim i obličnim značajkama zapadnoeuropskih jezika. Slavenski se jezici u većini služe interpunkcijom njemačkog tipa, koja nije najbolje prilagođena slavenskoj rečeničnoj strukturi. U hrvatskom jeziku posljednjih desetljeća upotrebljava se interpunkcija prilagođena novoštokavskomu gramatičkomu sustavu, koja je svojevrsna kombinacija obiju europskih interpunkcija.

interpunkcija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27666>.