ionizirajuće zračenje, fotonsko (elektromagnetsko) ili čestično (korpuskulno) zračenje koje ima dovoljno energije da ionizira tvari. Popratna je pojava mnogih prirodnih događanja u mikrosvijetu i dio kozmičkoga zračenja (prirodno zračenje) te umjetno potaknutih procesa u nuklearnim reaktorima, akceleratorima čestica, rendgenskim cijevima ili nuklearnim eksplozijama (umjetno zračenje). Međudjelovanje ionizirajućega zračenja i tvari osobito je ovisno o nositeljima zračenja (fotoni ili subatomske čestice) i njihovoj energiji. Vrste zračenja: rendgensko zračenje elektromagnetsko je zračenje valnih duljina u rasponu oko 10 nm približno do 0,1 pm; gama-zračenje elektromagnetsko je zračenje valnih duljina kraćih od 0,1 pm; alfa-zračenje čestično je zračenje sastavljeno od brzih atomskih jezgri helija (α-čestice); beta-zračenje čestično je zračenje sastavljeno od brzih elektrona (β–-čestica) ili pozitrona (β+-čestica). Ostale se vrste ionizirajućega zračenja prepoznatljivo nazivaju, npr., neutronsko zračenje, protonsko zračenje, mionsko zračenje, mezonsko zračenje, teškoionsko zračenje i dr. Za detekciju ionizirajućega zračenja rabe se Geiger-Müllerovo brojilo, ionizacijska komora, komora s mjehurićima, proporcionalno brojilo, scintilacijsko brojilo, Wilsonova komora i dr.
Dozimetrija se bavi mjerenjem utjecaja ionizirajućega zračenja na tvari a mjera međudjelovanja, apsorbirana doza, određena je količnikom energije zračenja apsorbirane u tijelu i mase ozračenoga tijela. Ionizirajuće zračenje razgrađuje živa tkiva. Zato su za primjenu i praćenje ozračivanja iz prirodnih ili umjetnih izvora za određene okolnosti i rizike propisane granične doze kojima čovjek smije biti ozračen. Prirodno je ozračivanje dio ljudskog okoliša, dok je umjetno ozračivanje posljedica ljudskoga djelovanja. (→ ionizacija; radioaktivnost; zaštita od ionizirajućeg zračenja)
